banner
banner
Duhovne misli

Miris bosioka

21.03.2016. | kategorija: NOVOSTI
Miris bosioka

Oduvijek su mladi odlazili od kuće pokušavajući naći sreću negdje u svijetu.  Odlazili su, sanjali o rodnom domu, vraćali se - neki samo da posjete roditelje, a neki zauvijek, uvidjevši da su preduboki korijeni koji su ih vezali za ovu našu ubogu zemlju i da se jednostavno nigdje drugdje ne mogu "primiti."

Ovaj rat nam je posebno raspršio djecu na sve strane svijeta.  Često nismo znali ni gdje su nam, a kad bi se javili, tražili smo po atlasu gradove gdje se nalaze i raspitivali se kako je ondje gdje nam djeca žive: kakve su zime, kakvi vjetrovi pušu, ima li kriminala itd.  Tako su se i moja djeca našla na nekoliko kontinenata i u nekoliko država.  Strepila sam i brojala dane do njihova povratka.

Kao i svaka muka, i ova naša ima kraj.  Nadam se da je rat završio, putovi su se otvorili i počela su nam se djeca vraćati.  Sa sobom su donosili ono što su stekli: znanje jezika, neke nove navike, sigurno i sjećanje na teške dane provedene u tuđini, sjećanja brižljivo čuvana od roditelja.

Kao i svaka majka, nastojala sam im skuhati sva naša jela koja su poželjeli, a tamo ih nije bilo. Redale su se pite, pogače, kore, kolači.  Htjela sam da na svaki način osjete da su došli kući.  Jedna kći mi je bila u Italiji.  Jednoga je dana poželjela da nam skuha hranu koju je tamo najčešće jela.  I tako smo toga dana za ručak imali makarone (oni to malo ljepše zovu - pasta).  Gledala sam kako priprema jelo i začine koje stavlja.  Jedan miris mi je bio dobro poznat.  Zagledala sam se u bočicu suhe trave i sliku na njoj.  Natpis je bio talijanski, ali lako sam prepoznala biljku.  Bio je to bosiljak.

O Bože, ova djeca to stavljaju u makarone!

Meni se to tada učinilo kao oskvrnuće neke lijepe uspomene.  Sjetila sam se babine sobe.  Jednostavni i ubogi namještaj: krevet, sanduk za haljine i ništa više.  Na zidu je bio križ, sveta slika i još jedna fotografija - zapravo okvir u kojem su bile poredane fotografije nekih meni nepoznatih ljudi: nekoliko vojnika u raznim uniformama - zavisno tko je vladao ovom zemljom, fotografije s nekih vjenčanja, prvoga sveca, kad su se moje tetke fotografirale u košuljama i gologlave na Veliku Gospu.  Zapravo, to je bila povijest jedne obitelji.  Možda baba i nije imala drugih slika.  Većina je bila fotografirana u Sutjesci, a radio ih je majstor David.  Iznad križa i iznad tih slika bili su zataknuti stručci osušenog bosioka.  Uvijek su ondje stajali i davali neki poseban miris cijeloj sobi.  Posebno se taj ugodni miris širio kad bi baba otvorila sanduk.  I u sanduku među haljinama bilo je suhog bosioka.

Toga ljeta sam, nakon nekoliko godina izgjeglištva, došla u Sutjesku.  Čim sam ugledala zvonike i prekrasni samostan, probudio se neki osjećaj radosti pomiješan s nekom strepnjom kao kad smo išli na prvu ispovijed smišljajući svoje dječje "grijehe."  Crkva je bila gotovo prazna, tek nekolko žena molilo je u tišini sjedeći u klupama.  Stala sam kod posude sa svetom vodom i osjetila ugodnu glatkoću njezina mramora.  Bože moj, jesam li stvarno došla kući?

Ispred mene u klupi sjedila je jedna starica.  Držala je zatvoren molitvenik i na njemu stručak bosioka.  Opet onaj dobro poznati miris.  Učinilo mi se kao da vidim sutješku crkvu iz moga djetinjstva.  Bila je puna, prepuna.  Djevojke i žene ispunile bi cijelu lađu.  Tada nije bilo ovoliko klupa.  Svaka bi nosila prostjeraču i na njoj bi klečala.  To je bio cijeli ritual.  Prvo se prostre prostjerača, a onda u čistim bijelim čarapama se stane na nju i moli Pozdrav anđeoski.

Ja sam kao dijete bila opčinjena tim slikama, ljepotom i bogatstvom naše nošnje.  Uvijek su me ponovno zadivljavale kere na okrugama, vezeni križevi na rukavima, boje i šare na prostjeračama, boje na ječermama.  I sad svaki put kad vidim zajedno tamno crvenu i boju starog zlata, u očima su mi naše ječerme od kadife obrubljene zlatnim ukrasnim trakama.  I sada je to za mene nenadmašiv sklad boja.

O onda taj miris - miris "kmisnih" haljina brižljivo čuvanih za taj dan.  Bio je to miris naših sanduka, miris nastao od dunja, jabuka, bosioka - sve pomiješano u nešto posebno i neponovljivo.

Trgnula sam se i ponovno pogledala staračku, smežuranu ruku koja je držala grančicu bosioka. Učinilo mi se kao da vidim ruke svoje babe Marjanovke.  Poželjela sam se sagnuti i poljubiti tu staru ruku, ali bila me sramota - i ja sam već baba.  Samo sam rekla u sebi: "Hvala ti, Bože, ja sam stvarno došla kući."

Dok sam bila daleko odavde, često sam se pitala što je to drugačije u ovom nebu, zraku, vodi, zemlji? Što je posebno što čini zavičaj?  Kakvi su to lanci koji su nas privezali za ovo tlo?

Nisam nikada ni pomislila da to može biti i ovaj miris bosioka.  Sad sam vidjela da nas i takva tanka i krhka nit može vezati za ovu zemlju.  Moja djeca i dalje ovu travu koriste kao začin makaronima.  Ja sam ga posijala u cvijetnjaku pred kućom.  Nekoliko stručaka sam osušila i držim ih u svojoj sobi. Možda će se i mene moj unuk sjećati po ovom mirisu.  Voljela bih to.

Piše: Vjekoslava Tomić

Objavljeno u Svjetlu riječi, Srpanj-kolovoz 1999