banner
banner
Duhovne misli

S babom na blagoslov kroz sela puna života

23.04.2016. | kategorija: NOVOSTI
S babom na blagoslov kroz sela puna života

Već stoljećima u našem kraju obavljaju se obredi blogoslova polja.  Počinju negdje oko 25. travnja, o blagdanu sv. Marka, i traju tamo negdje do 13. lipnja-blagdana sv. Ante.

Svako selo ima svoj blagoslov, a obredi se drže po grobljima.  Budući da se ovdje od davnina živjelo od zemlje i svog rada, s puno pouzdanja u Božje proviđenje molilo se da Bog sačuva usjeve i podari rodnu godinu.  Kako se naš svijet nikad nije trudio da lomi jezik s malo težim riječima, tako se i blagoslov polja ovdje jednostavno zoveblagosov.  Još kao dijete hodala sam s babom po blagosovima i sjećam se kako sam se čudila što se moli da nas Bog osobodi od "kuge, gladi i rata." Jasno mi je bilo moliti zaštitu od "munje, grada i zla vremena," ali kuga, glad i rat je nešto što je pripadalo prošlosti i nisam vjerovala da će se to ikad više ponoviti.  A ponovilo se.  Sve osim kuge (ako ne računamo ove naše suvremene kuge).  Sad znam da je trebalo i treba moliti i za to.

Poslije molitve na groblju išlo se rodbini ili prijateljima na ručak.  Pred blagosov se čistila kuća, mela i uređivala i pridkuća (dvorište).  Sve je trebalo biti čisto i uredno.  Spremalo se jelo za goste.  Nekad je to bilo sve jednostavnije.  Skuhao bi se lonac gulaša, zakolji bi se kokoš i ispeci u tepsiji s rižom, razvila bi se pita-i to je to.  Od slatkiša se obično pripremala lutma.  Od pića se pila samo rakija šljiva.  Kasnije se počelo komplicirati i izmišljati skupa pića, različita pečenja i razne slastice pa je blagosov postajao više teret nego molitva, zadovoljstvo i susret s rodbinom.

Čini mi se da i sad vidim sve naše goste koji su redovito dolazili.  Uvijek je tu bio stari rođak Bagavac sa Seoca.  On je još jedini nosio suknene čakšire i gunj i uvijek je ostajao na konaku poslije blagosova.  Radovala sam se Iliji s Gore i dajidži Luki iz Zajezde i njihovim zanimljivim pričama. Tu je još bila uvijek nasmijana Jelka iz Pudića, ujna Dedićka iz  Aljinića, mamine nevjeste Lukobrka i Megarka, pa kuma sa Slapnice i još ponetko tko nije dolazio svake godine.  Žene bi djeci donijele kolač-perece ili paprenjake, a kasnije kakvu malu napolitanku ili šećerke (bonbone).  Sa sobom su dovodile i djecu pa smo tako upoznavali i rođake iz drugih sela.  Poslije ručka, prije mraka, odlazilo se kućama, a poneki su znali ostati duže uz čašicu pa bi se dugo u noć čula pjesma.

Kao i do sada, i ovog proljeća po našim će se grobljima održavati obredi blagoslova polja.  U nekim selima, razorenim ratom, nitko više ne živi niti se siju polja, ali dođu ljudi da se pomole, upale svijeće na grobovima najbližih.  Poneki ponesu bocu rakije, presnaca i meze pa se sjedne, popriča, ponekad i zapjeva-neka se adet (običaj) ne ukine.

Ja odavno na naša groblja odlazim samo na sprovode.  Često se sjetim vremena kad sam s babom tu dolazila na blagosov.  Sjetim se našeg puta kroz rascvjetane livade, izbeharale voćnjake, obrađena polja i sela puna života.  Sjetim se nekog drugog vremena i ljudi kojih odavno nema, ali žive u našim sjećanjima, lijepim i dragim sjećanjima.


Objavljeno u Sutješkom vjesniku, Ožujak-Travanj 2008

http://priceizbosne.blogspot.ba/search?updated-max=2015-03-14T04:55:00-07:00&max-results=7&start=7&by-date=false