banner
banner
Duhovne misli

Sarajka

23.12.2013. | kategorija: VREMEPLOV
Sarajka

Sarajka

Priča o božićnom odijelu

 

Sve je to bilo još onda kad smo u kući imali samo tri žarulje. Zvali smo ih zapravo sijalice. Jednu u kuhinji, jednu u sobi i jednu ispred kuće. U magazi – tako smo zvali podrum – nije bilo sijalice, jer sve što je trebalo iz nje uzeti, činilo se po danu. Sijalica ispred kuće se uključivala samo da se vidi obuti ili ispratiti goste. Do polaska na spavanje, svijetlila je samo na Badnjak, a u drugo vrijeme isključivo po potrebi. Struja se tada štedjela. Kuća je označavala cjelinu skromne građevine, a tako se zvao i prostor koji je tada imao trostruku namjenu. Služio je i kao kuhinja i kao dnevni boravak i kao blagovalište. Njezin namještaj je na prvom mjestu činila peć na visokim nogarima, zvan fijaker, jer je svojim oblikom asocirala na to predautomobilsko luksuzno prometalo. U hladnim zimskim danima među djecom se vodila neprestana svađa tko će leći ispod fijakera.

Kao sastavni i otmjeniji dio namještaja fijakeru se pridružio i uski kuhinjski drveni ležaj, zvan sećija, preko čijih je dasaka bila položena uska slamarica pokrivena ponjavom i na uzglavlju jastuk natrpan također slamom. Taj dio namještaja je bio privilegiran za umornog oca kad bi se vratio s teškog rudarskog posla i za najmanje dijete koje bi tu odspavalo svoj nužni dnevni san. U jednom kraju kuće bile bi posložene hoklice koje smo zvali stočići. Njih bismo prvo pružili posjetitelju, susjedu ili gostu. Djeca su uglavnom sjedila na podu. Školarci su zadaću pisali ležeći potrbuške ili na stepenicama – tada smo i za njih imali samo riječ basamake. One su vodile na tavan i nedogotovljeni čardak.

Svemu tome se poslije završenih poljskih poslova pridruživao nemili tkalački stan na kojemu je mati tkala platno za gotovo svu žensku odjeću i ponjave za postelje i pokrivanje, a kasnije će postati moda da se njima zastiru i podovi. Stan nas je napuštao, uz našu veliku radost, početkom proljetne sjetve. Nismo ga voljeli zato što nam je zauzimao mnogo ionako skučena prostora.

Namještaj spavaće sobe, koja se tada jednostavno zvala soba, činila su dva kreveta i dva sanduka. U sanducima je bilo složeno rublje, a uvečer bi se njima pridružile i postelje napunjene slamom koje su se ujutro iznosile na skromnu drvenu terasu ili ispod nadstrešnice. Tu bi se slamarice zračile i odmarale kako bi svake večeri omogućile udoban počinak. Magaza je imala daleko bogatiji sadržaj. Tu je bila sva zimnica sa svim potrebitim spremnicima: burad za rakiju, police za jabuke, kace za kupus, drvena ili metalna burad za sve vrste brašna te nebrojne sitnice svakodnevne ili povremene upotrebe.

Pokretna imovina ta tri prostora bilo je osmoro čeljadi. Ja i nešto stariji brat smo već mogli štošta privrijediti: donijeti naramak drva, izabirati ugljen ispred privatnih rudarskih jama, nahraniti i napojiti stoku i uza sve to ići i u školu koja nam je bila kao neki hobi koji nismo osobito voljeli.

Tako je to bilo onda kad je mati već druge nedjelje adventa poslije večere razgovarala s ocem koliko će se od njegove krvavo zarađene plaće moći izdvojiti djeci za čizme, pulovere, platno od cajga za odijela te flanelsko platno za duge gaće. Nepismena mati bi podigla jednu ruku i rastavila prste, a drugom je na svaki prst stavljala kojem djetetu što treba i koliko to košta te skidala s jednog prsta i stavljala na drugi da se komu ne uskrati božićna radost. Ja i brat smo to prisluškivali i upadali u riječ svojim željama. Naše četvero mlađe braće i sestara još se nisu uključili u godišnji odjevni ciklus, jer oni još nisu izašli iz vlastitog sela u školu i crkvu koje su bile granice moga i bratova svijeta. Na jednom prstu uzdignute majčine ruke već sam stvorio predodžbu svojih novih gumenih čizama, pulovera i odijela od cajga koje će skrojiti i sašiti Sarajka, a mati će sašiti gaće od flanelskog platna od slabo prerađena pamuka koji nam je iritirao kožu te smo se prije nekoliko pranja stalno po nogama češali.

Poslije preciznog usklađivanja obiteljske kupovne moći i potreba, krenuli bismo na počinak, kao i uvijek, veoma rano, roditelji s brigama, a mi djeca s nestrpljivim iščekivanjima i beskrajnim snovima. Mati će se probuditi u tri sata kako bi se mogla spremiti i stići na vlak koji je za Visoko kroz Čatiće prolazio u pet sati. Taj su vlak zvali rani, a natrag iz Visokog rani se zvao onaj koji je kretao u prvim popodnevnim satima. Ostali su vlakovi bili kasni.

Od našeg sela do stanice u Čatićima trebalo je pješačiti više od sat vremena, i to po mraku. U to vrijeme je svaka kasaba imala svoj pazarni dan. Visoko je za cijeli naš kraj bilo pazarno mjesto. Možda je to ostalo iz turskog doba kad je tu bilo središte nahije ili čak iz srednjeg vijeka kad je Visoko bilo glavno trgovačko središte. Pazar je bio ponedjeljkom. Kako je vlak stizao ranije nego su se trgovine otvarale, sutješke bi katolkinje, prepoznatljive po svojoj bijeloj narodnoj nošnji, svratile na misu u visočku crkvu gdje bi po svom katoličkom običaju obavile i adventsku ispovijed. U međuvremenu bi se razdanilo i trgovine bi se otvorile.

Dok je mati s vremena na vrijeme zastajala pred dućanima i na svom računalu od prstiju provjeravala da nije što zaboravila, mi djeca smo kod kuće nestrpljivo iščekivali njezin povratak. Taj dan je trajao vječnost. Kad smo, što po kućnom budilniku što intuicijom osjetili izglednim materin povratak, natiskali bismo se na prozor. A kad bismo je ugledali, pojurili bismo na vrata i stali pred nju bez riječi. Govorili smo radoznalim očima. Čim bi ušla u kuću, mati bi skinula ru(k)sak i duboko odahnuvši od pješačenja i tereta, zatražila bi prvo da joj se doda stočić i malo vode. Mi bismo posjedali ispred nje i nestrpljivo čekali da iz vanjskog džepa ru(k)saka posegne za našom prvom radošću. Bile su to u posve obični papir zamotane duge bijele bombone s crvenim spiralnim linijama, nešto deblje od naših školskih štapića za računanje. Njih smo zvali jednostavno cigare. Takve sam bombone prije koju godinu kupio ispred Fahdove džamije u Sarajevu.

Radoznalost se napinjala kad bi mati počela odvezivati ru(k)sak i vaditi ono što sada smijemo samo probati. Najvažnije je bilo da nam Batine čizme ne budu tijesne jer će ih morati vraćati i zamijeniti za veće. Bata za mene nije bilo ime češkog proizvođača obuće Tomaša Bate, već ime nekog trgovca kojega sam zamišljao krupnim i ozbiljnim. Ne znam zašto. Nekakav neshvatljivi ushit nas je prožimao iako je sva draž naše nove odjeće bila samo u tome što je nova. Ustvari, na Božić se događalo pomicanje ili neke vrsta smjene u mojoj i bratovoj garderobi. Odijelo i čizme koje smo do tada nosili samo u crkvu i koje se zvalo misno, spuštalo bi se za stupanj niže, nosit ćemo ih u školu i kad kud pođemo, a ono dosadašnje školsko, zvat će se za oko kuće ili doma – zanimljivo, po kući smo nosili odijelo za doma. U njemu smo radili, igrali se ne pazeći da se ne zaprlja ili podere. Ubrzo će ono biti iskrpano na laktima, koljenima i na guzici. Krpe na guzici smo zvali (na)očale. Na tom dijelu se nisu poderale od sjedenja, već od klizanja po uglađenoj klizaljki niz koju bismo mi djeca krenuli nogama a od pola klizaljke na stražnjici.

Staro odijelo za oko kuće služilo je za krpanje novoga za oko kuće i materi za tkanje ponjava. Taj odjevni ciklus se ponavljao od kako smo ja i brat krenuli u školu. Strogi nepisani propis je nalagao da po povratku iz crkve složimo misnu odjeću i stavimo je na posve točno određeno mjesto prije nego bilo što drugo uradimo. Bilo je to poput Mojsijeva zakona.

Dan poslije visočkog pazara mati je odnijela Sarajki platno od cajga za nova odijela. Bio je to jeftini pamučni tekstil, tamne plave boje, sa svijetlim prugama. S novim platnom mati je nosila moje i bratovo dosadašnje misno odijelo kako bi Sarajka mogla uzeti mjeru. – Neka bude isto, kazala bi mati Sarajki, samo malo veće jer djeca će rasti. Budući da otac više nije rastao, a od rudnika je dobivao radno odijelo, njegovo je misno trajalo gotovo više od desetljeća. – I molim te neka bude prije Badnjaka gotovo, još bi mati dodala, na što bi Sarajka odgovorila da se ne brine i da može doći dva dana prije Badnjaka.

Dva dana prije Badnjaka su brzo došla. Odmah poslije škole, trebao sam otići po odijelo. U predbožićno vrijeme u školi sam bio samo fizički. Bujna mašta mi je pomagala da pobjegnem iz sumorne, napola ugrijane učionice, sa starim drvenim klupama, crnim izgorjelim uljem impregniranim podom, tablom s uskim i širokim linijama te računaljkom sa stepenasto poredanim kuglama od jedan pa na više, a na računaljki je to bilo od vrha prema dnu. Kugle su se lagano pomicale po metalnim šipkama. Pomoću njih smo učili računske operacije sabiranja i oduzimanja.

Dok je učitelj govorio o podmetu i priroku (subjektu i predikatu) u rečenici, ja sam se na krilima mašte već našao u novom odijelu pred, danas skromnim, a onda najljepšim jaslicama na svijetu. Bio sam ih upoznao još prije dvije godine. Bile su to fiksne jaslice ispod oltara Srca Isusova koji i danas stoji naspram muških vrata s tim što je umjesto Isusova kipa postavljena statua kraljice Katarine Kotromanić. Jaslice su preko godine bile zatvorene trokrilnim vratima, a u zadnje dane adventa časna sestra bi po fiksnom „Betlehemu“ i pastirskim poljanama postavila svježu mahovinu i poredala pastire, ovce i Svetu Obitelj. Dok je jedan od mojih drugova drvenim kuglama na računaljki obavljao radnju sabiranja i oduzimanja, ja sam u svom svijetu brojao sad ovčice, sad pastire, a onda prikivao pogled za Svetu Družinu ispred vola i magarca. Prva lekcija izbiblije siromašnih (Biblia pauperum) od dvije godine prije, duboko se već ugnijezdila u mom pamćenju tako da sam imao kamo pobjeći dok je učitelj Šerif nešto govorio što ja nisam ni volio ni razumijevao. Možda sam zato i ponovio taj četvrti razred.

Kad je pred jaslicama trebalo osloboditi mjesto drugima, ja sam se svojom imaginacijom okrenuo prema velikom oltaru i brojao sveukupne žaruljice na preko deset metara visokim jelkama. Tad se u mom selu rijetko moglo vidjeti postavljenu božićnu jelku. S biblije siromašnih sam prešao na račun. Razvrstavao sam žarulje na visokim jelkama ispred velikog oltara prema bojama: koliko ima plavih, koliko žutih, koliko zelenih, koliko na jednoj i koliko na obje jelke.

Glazbena podloga mome razgledanju bilo je pjevanje s crkvenog kora. Tada sam to doživljavao kao gospodsko pjevanje koje je bilo privilegirano samo za Sutješčane, a mi smo dolje u crkvi pjevali seljački – tako smo tada zvali pučko pjevanje – „U se vrijeme godišta“. Nekad bi se naizmjenično jedna strofa te drevne pučke pjesme pjevala gospodski, a druga seljački. Pučko pjevanje i pjevanje crkvenog zbora bila su jedina dva oblika glazbe koje sam tada poznavao. Osim pjevanja Sutješčani su se i oblačili gospodski. Zimi su djevojčice nosile duge kapute. U mom razredu su katolkinje bile u bijeloj narodnoj nošnji, a muslimanke u šarenim dimijama. Ručno zvono kojim je označavan završetak sata, iz moje mašte bi me vraćalo za kratko u stvarnost igre u vrijeme odmora.

Kad smo se pustili iz škole – tako smo označavali završetak škole, jer smo je doživljavali kao zatvor – na putu od škole do kuće duhom sam već bio kod Sarajke. Zapravo moja pamet i fizički koraci su rijetko išli istim putem. U stvarnost me vratila tek materina vijest da je Sarajka poručila da ne dolazimo jer odijela još nisu gotova. – Skrojena su, ali nisu posve sašivena. Rekla je da dođemo na Badnjak, kazala je mati s primjesom ljutnje, razočaranosti i uvrijeđenosti. Kod mene su na površinu izbili tuga i nesigurnost kojih u prijašnjim danima nigdje nije bilo na pomolu. U živahnoj i idiličnoj bližoj božićnoj pripravi čas su nestajali čas se javljali. Dan prije Badnjaka mati bi na platama fijakera zapekla lisnato tijesto a mi djeca bi čistili orahe što će se na Badnjak spojiti u gibanicu. Naravno, u međuvremenu bi potkradali sad orahovu jezgru, sad toplo zapečeno tijesto.

Kad je osvanuo žuđeni Badnjak, u školi sam opet bio samo fizički i čekao kad će proći školska vječnost. U ranim poslijepodnevnim satima za pola sata sam blagom nizbrdicom sjurio do Sarajkine kuće. Uz još jednu privilegirano je bila smještena pored glavne makadamske prometnice koja je poljem prolazila od Čatića do Sutjeske. Samo sam na trenutak zastao i bacio pogled na strme putove poviših sela po kojima će se sutra misari zaputiti na zornicu. Zornica se kod nas zvalanoćne. Možda zato što su se za jutarnjeg mraka tada govorile uzastopce tri mise. S diskretnim svjetlima fenjera i karabituša izgledat će kao duge i isprekidane linije koje klize prema glavnoj makadamskoj cesti kojom bi tada možda dnevno prošla dva do tri automobila i pokoji kamion. Uska prtina nije omogućavala usporedno hodanje.

Stigavši do Sarajke, tiho sam ušao u kuću. Tada se nije kucalo na vrata, osim na vrata učionice kad zakasnimo na sat ili kad nas školski podvornik za kaznu pošalje u zbornicu da se javimo učitelju. Sarajku sam zatekao kako nešto pegla. Čekao sam da me ugleda. Stavljajući na peć peglu koja se grijala na drveni ugalj, spazila me i kao usput upitala: – Či’i si ti mali? Odgovorivši joj, nastavila je: – Nije ti još gotovo. Bit će brzo, dok završim ovim ženama. Uputila me da sjednem na gredu uza zid koja je bila nadomjestak za niske hoklice kakve sam viđao i u drugim kućama. U omanjoj krojačnici su sjedile još tri žene, vidno nestrpljive. I njih je Sarajka prije mene postavila na čekanje. Dosadu i nevoljkost su pokazivale naslanjanjem glave sad na jednu sad na drugu ruku laktom oslonjenu na koljeno, a isprekidanim dubokim uzdasima kao da su Sarajku htjele požuriti.

Ni danas ne znam kako je Sarajki bilo ime. Svi su je znali i zvali po njezinu sarajevskom porijeklu. Ta činjenica i to da se građanski oblačila, a ne seljački, kako smo govorili za sutješku narodnu nošnju, određivala je i njezin društveni status. Ona je bila gospoja ili građanka. Po staleškom kriteriju sam razvrstavao ljude na građane i seljake, a po ideološkom na vjernike i nevjernike komuniste. Znao sam da su učitelji i milicija komunisti. I da ne vole što mi seljaci idemo u crkvu.

Sarajka je bila punašna gospoja srednjih godina, niskog rasta, dobroćudnog izgleda. Imala je četiri već odrasla sina koji su zbog majčina ugleda i kod mene uživali viši status. U ustima je stalno imala cigaretu koju je vješto premještala s jednog kraja usta na drugi, a ponekad bi cigareta bila zalijepljena na sredini donje usne. Ta vještina joj je omogućavala da radi i da s mušterijama razgovara.

Meni je vrijeme brzo prolazilo jer sam pratio svaki Sarajkin korak. Čas sam gledao njezina stopala kako pokreću singericu, čas kako je lijevom starta pomoću točka, a onda nešto gunđa kad joj se prekine konac. Tad sam prvi put upoznao razliku između mašinskog i ručnog konca. Do tada mi je razlika između jednog i drugog bila nedokučiva tajna. Jer tu razliku nisam poznavao, često sam materi kupio mašinski umjesto ručnog, pa sam drugi put morao nekoliko puta ponoviti pred njom koji mi je konac rekla da kupim.

Red čekanja se polako smanjivao dok nisam ostao sam. Prikovavši pogled uz Sarajkine vještine, nisam ni primijetio da se vani počelo smrkavati. – Evo, dijete, sad ću ja, rekla je Sarajka. Ugledavši vani mrak, moja je mašta već izvela seoske mitove i legende o vukodlacima koji će me čekati na putu dok se budem sam vraćao po mrklini koju je magla činila još tamnijom. Sjetio sam se i jedinog oružja protiv tog mitskog, tada za mene posve realnog neprijatelja. Pobožne bake su nam govorile da je učinkovito oružje protiv svih strašila izgovaranje imena Isusova. One su ga skraćivale u misusovo. Dok sam razrađivao obranu od vukodlaka, Sarajka je već pripremila moje i bratovo odijelo. Usput mi je rekla da pozdravim mater.

Kraći dio puta sam primjećivao slabu vanjsku rudničku rasvjetu koja mi je davala nešto hrabrosti, ali većim dijelom puta je bilo nedostupno kako rudničko svjetlo tako i blijede vanjske žarulje prvih kuća moga sela. Tim dijelom puta misusovo mi nije silazilo s usta, a kosa se uspravila poput ježevih bodlji. Kad sam ugledao prvo svjetlo u selu, strah se počeo povlačiti u podsvjesne dubine. Ušavši u selo, kao da sam bio već u kući, počeo sam smišljati neslanu šalu. Javila mi se zamisao da ostavim odijela pored kuće i kažem da ih Sarajka nije stigla uraditi.

Ugledavši me praznih ruku, pogledi su se ukočili. – Asli nije sašila, vrag je odnio, zaustila je mati. Što me smućuje na ove svete dane. Da bih spriječio daljnje kletve upućene nedužnoj Sarajki, nasmijao sam se i vratio po odijela. – Zahvali Bogu zbog ovog svetog dana, a dobio bi ti svoje, rekla je mati.

Sve je bilo spremno, čekali su samo mene. Otac je s čašom svete vode i s grančicom od suhog bosiljka izašao vani da blagoslovi štalu i oko kuće. Kad je došao na vrata, svi smo kleknuli i uglas molili Vjerovanje. Uslijedila je večera u cijelom selu, bolje reći, u cijelom kraju ista: tanko izrezana i složena pogača s preljevom od grahove čorbe, dobro začinjena bijelim lukom (češnjakom). Kao što je zajedljivi Tertulijan, kritizirajući rimsku proždrljivost, kazao da bi se sva atmosfera osjetila na vinsku kiselinu kad bi se zajedno podrignuli rimski magistrati, tako bi se cijela atmosfera osjetila na bijeli luk kad bi se zajedno podrignuli svi misari koji su krenuli na noćne.

Otac, ja i brat ćemo također ujutro u četiri sata krenuti na noćne. Počinju u pet. Mati mora ostati s najmlađim bratom, još posve nejakim. Sve što sam prošao u mašti svoje učionice, doživjet ću u stvarnosti. Radovao sam se gospodskom pjevanju s kora. Mi u crkvi  doći ćemo na svoje kad se poslije poslanice  zapjeva  U se vrijeme godišta. Tako je to nekako bilo onda.

 

Cajg