|
NISU NA PRODAJU
|
17 May 2010
Mladi bračni par uđe u najbolju trgovinu. Muž i žena dugo su promatrali šarene igračke poredane na policama, povješane o stropu, u dražesnom neredu na klupama. Bilo je tu lutaka koje se smiju i koje plaču, elektroničkih igara, minijaturnih kuhinja koje spremaju pizz i torte. Nisu se mogli odlučiti. Nisu se mogli odlučiti. Priđe im mlada i otmjena prodavačica.
>>Vidite<<, objašnjavala je žena, >>mi imamo malenu djevojčicu, ali oboje smo odsutni po cijeli dan, a često i navečer.<<
>>Riječ je o djevojčici koja se rijetko smije<<, nastavio je čovjek.
>>Htjeli bismo joj kupiti nešto što će je usrećiti<<, ponovno će žena, >>i onda kada nas nema... Nešto što će je veseliti kad bude sama.<<
>>Žao mi je<<, nasmiješi se ljubazno prodavačica.
>>Mi ne prodajemo roditelje.<<
Odlučiti se imati dijete jest zadužiti se kod njega na najveći dug koji ljudski um može zamisliti. Svi mališani dolaze k nama s pozivnicom na život i kažu nam: >>Zvao si me, ja sam tu: što ćeš mi dati?<< Ovdje započinje svaka odgojna zadaća.
Neki petnaestogodišnjak ju je vidio ovako:
Htio sam mlijeka,
dali su mi dudu.
Htio sam roditelje,
dali su mi igračke.
Htio sam govoriti,
dali su mi televiziju.
Htio sam učiti,
dali su mi svjedodžbu.
Htio sam misliti,
dali su mi znanje.
Htio sam opći pogled,
dobio sam idejicu.
Htio sam bit slobodan,
dobio sam disciplinu.
Htio sam ljubav,
dobio sam moral.
Htio sam profesiju,
dobio sam radno mjesto.
Htio sam sreću,
dobio sam novac.
Htio sam slobodu,
dobio sam automobil.
Htio sam smisao,
dobio sam karijeru.
Htio sam nadu,
dobio sam strah.
Htio sam promijeniti,
a dobio sam sažaljenje.
Htio sam živjeti.... |
|
|
|
