|
Bjelavići moji dragi
|
28 Sep 2009
Bjelavići ipak još uvijek žive
Mozda i postoje ljudi koji ne vole svoje mjesto, grad ili selo gdje su se rodili. Ako i postoje za mene osobno je to strano i neshvatljivo. Jedino sto ja sigurno znam je to da svoje selo volim,sve njegove ljepote i cari, a povrh svega ljude,sve svoje Bjelavke i Bjelavcane drage. A kako ih i ne bih volio kad sam se tu rodio i skupa sa njima svoj zivotni put izgradio. A ljudi su upravo ono sto neko mjesto cini najprepoznatljivijim i sto mu daje pravi pecat i odliku. I mora se priznati da su to Bjelavcani opravdali na svakom polju.
Pogled na Bjelaviće. Foto: http://www.freewebs.com/bjelavici/
Bjelavici se nalaze na pola puta regionalne ceste Kakanj - Kr. Sutjeska. U koliko vas put navede pa zastanete tu na tom putu, moci cete da osjetite svu pitomost okolisa i otvorena srca ljudi koji jos uvijek u njemu zive. Da bi se dozivio potpuni ugođaj, treba uci u srce Bjelavica, jer je selo siroko rasprostranjeno. Selo je podjeljeno na vise zaseoka: Marici, Milosi, Gracani, Majstrovici u koje spadaju i Markanovici, novo naselje Pod Bjelavici, Luke, Dragonjive i jedan dio sela duz Ricickog potoka. Svaki taj zaseok ima svoju specificnost koja se moze uociti jedino ako se u svaki taj zaseok ude i osjeti miris tih krajolika.
Na vrh sela se nalazi jezero u kojem uvijek ima makar malo vode, cak i u najsusnijim periodima ljeta. Tu pored samog jezera, cobani koji su izgonili svoju stoku na ispasu u Bjelavske dolove, svakodnevno su igrali nogomet na stadionu Bjelavskog jezera. A u slobodne dane, narocito nedjeljom izlazila bi vecina Bjelavcana veoma rado na jezero da uziva u prirodnim ljepotama toga dijela sela, u prekrasnim pogledima unaokolo sa okolnih brezuljaka, u sportu i rekreaciji. A sad je to samo tuzan pogled sa jezera, na izgorjelo i poruseno a nekad tako llijepo selo,.
Na dnu sela protice rijeka Trstionica, nasa ljepotica. Tu smo svi imali mogucnost u malim zagradenim bentovima nauciti plivati. A negdje kod "Pranjica mlina" ili bolje reci kod mosta za Zagradac ulijeva se u Trstionicu potok Ricic. U obje ove vode nekada je bilo puno ribe, pa bi kao djeca tu ucili prve ribarske vjestine. Na Trstionici se vise ne desava nista. Ne cuje se vise vesela graja bjelavske djece,nema tu vise prvih ljubavnih susreta, ni kartanja na njenim prekrasnim obalama. Ne siri se ni miris rostilja, tu te moze sada samo ujesti zmija.
Stari zvonik u Bjelavićima. Foto: http://www.freewebs.com/bjelavici/
Imalo je moje selo i svoj zvonik koji se oglasavao najmanje tri puta dnevno. To je bilo posebno mjesto za nocna okupljanja bjelavske omladine. Sa zvonika se svakodnevno mogla cuti lijepa izvorna pjesma nasih cura i momaka. Svojom pjesmom oni razgale srca svojih Bjelavcana.
Zvonik je sastavni dio kapele koja je sagradena u sklopu Bjelavskog groblja "Kadinjača". To je ujedno najprikladnije mjesto za okupljanje srednjih i sterijih generacija svetim nedjeljama. Tu na tom mjestu se kalila vjera u Boga i privrženost Rimokatoličkoj crkvi. A sada to mjesto najvise sluzi za posljednje ispracaje naseg naroda.
Bjelavici su se posebno ponosili sa osnovnom skolom “Ilija Lukic “ Bjelavici, tada najsuvremenije opremljenom osnovnom skolaom u BiH. I upravo tu su svoja znanja stjecali mnogi sa naseg kraja. Kazu mi da se skola vise ne zove istim imenom, sto mi je poslije svega sto se desilo donekle i razumljivo. Ali da nije tamo gdje je bila u mojim Bjelavicima vec negdje drugo, kazu u Brezanima. Sacuvaj Boze, to samo kod nas ima.
Bjelavići - pogled na "Samačku". Foto: http://www.freewebs.com/bjelavici/
Znacajno mjesto također zauzima i "Samačka", objekt u u kojem su uglavnom stanovali: nastavnici i ucitelji zaposleni u osnovnoj skoli Bjelavici, kao i medicinsko osoblje uposleno u tadasnjoj bjelavskoj ambulanti. Ambulanta je bila smjestena upravo u tom objektu. I bila je otvorena za potrebe cjelokupnog stanovnistva te regije. Vec odavno ambulanta u Samackoj nije, pa pogledom lijecim svoje rane, ponekada kada prođem kraj nje.
S druge strane "Samačke" nalazio se veliki nogometni stadion "Na Bari". Na tom stadionu je svoje nogometne utakmice igrao tadasnji "N.K. Bjelavići", u tada nogometnoj seoskoj ligi opcine Kakanj. Prekidom seoske nogometne lige, raspao se i "N.K .Bjelavici", a na tom mjestu poslije kracečcke”, se sada igraju neki novi klinci, tko zna tko su i odakle su stigli.
Pečenje rakije kod Emila Kristića. Foto: http://www.freewebs.com/bjelavici/
U sklopu vatrogasnog doma bio je i Dom kulture. U njemu su se odrzavale redovne kino predstave, prekrasne priredbe i igranke u organizaciji bjelavske omladine. U taj "Bjelavski dom" su dolazili mnogi poznati pjevaci i pjevacice, mnoga kulturno umjetnicka drustva, itd. Po tome su Bjelavici bili poznati na daleko i to je pored ostalog bio jedan od velikih ponosa Bjelavica i Bjelavcana. Nazalost tu na tom mjestu kultura vise ne stanuje i nema za sada nikakve mogucnosti da se u domu ponovo razvije.
Bjelavici su doista selo koje izgleda kao neke lijepo uredene stepenice; malo strane pa onda ravnice i sve tako od zaseoka do zaseoka do potpuno ravnog polja Pod Bjelavica, tik do rijeke Trstionice. To polje je kao neki veliki odmor kada se side niz te lijepe stepenice. I nisu Bjelavici bitni samo zbog polozaja svoga, vec prije svega naroda koji jos uvijek u njemu zivi i ponesto za dobrobit sela stvara. Njihova prisutnost, rad i briga za selo cuvaju ga jos uvijek od zaborava.
Mnogo toga je doista u selu bilo i mnogo toga na zalost vise nema. Nadam se da smo kroz sve ovo vrijeme bar nesto naucili i uvidjeli, da smo sada malo pametniji, mudriji i bogatiji, duhom jaci i da cemo i iz ove krize kao pobjednici izaci. Jer Bjelavici su uvijek imali svoju politiku, kulturu, duhovnu snagu, vjeru u Boga i naravno sportski duh. Imali su također svojih protivnika i rivala, ali to su Bjelavici, Bogu hvala.
Tono!
Nekad je bila velika i bila je rijeka
siroka, duboka i iznimno lijepa,
sa puno vodenica, kamena i pijeska,
sad je samo potok i nije rijeka
a bila je uvijek pritoka neka.
Nekad je tu bilo veliko selo
sa puno zitelja, igre, pjesme i smijeha.
Nema tu vise mojih dragih ljudi, gotov ni sjene,
tu se ne vrse normalne smjene.
Ne zna se vise tu za natalitet,
ostao je samo tuzni mortalitet.
Tu raste samo trnje i draca
nema u selu kosca, zetalice ni kopaca.
A selo ceka na zenu i covjeka,
nema tu djeteta gotov ni za lijeka,
i na vrh sela jezera nema,
presusilo kazu kroz ova vremena.
Ni zvono ne zvoni na dvije strane,
samo na jednu, ponekad zazvoni,
da oznaci jos jednu bolnu smjenu,
sa suzom u oku u tom trenu.
To tuzno zvono na jednu stranu zaklepeta,
u lijepom selu moga porijekla.
Selo moje, ti i tvoja rijeka.
Selo moje ljubavi do vijeka.
Selo moje Bjelavici dragi.
Pozdravljam te zdusno iz daleka,
jedino si sto na mene ceka.
Tono! |
|
|
|
