Sahrana + Fra Stjepan Duvnjak

Uzoriti oče kardinale

Preuzvišeni oče biskupe mons. Fra Marko

Mnogopoštovani oče provincijalu fra Jozo

Draga braćo svećenici

Štovane časne sestre

Draga braćo našeg fra Stjepana: Božo, Andrija i Mladene

Sestre Janjo, Ivko i Ano koja nažalost danas nije mogla biti s nama

Draga rodbino

Braćo i sestre

Dana 13. prosinca 2021. od posljedica moždanog udara u Kantonalnoj bolnici u Zenici blago je u Gospodinu preminuo naš subrat fra Stjepan Duvnjak. Danas ga s vjerom u uskrsnuće i skrušenim molitvama ispraćamo na vječno počivalište. Ukratko se prisjetimo njegova dugog i plodnog životnog puta.

Fra Stjepan je rođen 30. studenog 1948. godine u mjestu Haljinići, župa Kraljeva Sutjeska, od oca Franje i majke Mare r. Komšo. Osnovnu školu završio je u Kraljevoj Sutjesci (1955.-1964), a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1964.-1968).

Franjevački habit obukao je u rodnoj Kraljevoj Sutjesci, gdje je pohađao i Novicijat te 10. siječnja 1971. godine položio jednostavne zavjete. Svečane zavjete položio je 7. prosinca 1975. godine u Sarajevu u ruke provincijala fra Stjepana Vrgoča. Red đakonata primio je 29. veljače 1976., a red prezbiterata 11. travnja 1976. godine u Sarajevu po rukama nadbiskupa mons. dr. Tomislava Jablanovića.

Studij teologije završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1971.-1976). Nakon svećeničkog ređenja dvije godine je proveo u službi župnoga vikara u Tolisi (1976.-1978.). Godine 1978. dolazi u samostan sv. Ante u Sarajevo odakle započinje svoj postdiplomski studij u Zagrebu. Godinu kasnije 1979. imenovan je za prvoga meštra bogoslova na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i tu je službu obavljao do 1982. godine. Iduće 1983. godine uspješno je magistrirao te je iste godine uvršten u Profesorski zbor na Franjevačkoj teologiji, gdje je sve do 2018. predavao patristiku – nauk crkvenih otaca. Poslijediplomski studij je nastavio te je 1. lipnja 1990. godine doktorirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Uz navedeno u našoj zajednici obavljao je i sljedeće dužnosti: II. meštar bogoslova na Franjevačkoj teologiji (1982.-1985); samostanski vikar u samostanu sv. Pavla na Nedžarićima (1985.-1991.); definitor Bosne Srebrene (1988.-1991.); gvardijan i župnik u Kraljevoj Sutjesci (1991.-2000.); župni vikar u Varešu (2000.-2003.). Od 2003. pa sve do svoje smrti obnašao je službu župnoga vikara ovdje u Kraljevoj Sutjesci te ujedno odlazio dugi niz godina u Sarajevo vršeći svoju profesorsku službu na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

A sada bih želio reći još nekoliko riječi, koje možda intelektualno nisu velike i jake, ali su to riječi koje dolaze iz srca i duše i moga nekoga osobnoga doživljaja fra Stjepana kroz ove godine koliko sam ga poznavao.

Moje upoznavanje sa Fra Stjepanom započelo je 1993. godine kada je bio gvardijan u našem samostanu. Ja sam tada završavao srednju školu.Po završetku moje srednje škole u lipnju 1993. dogodila se strašna tragedija za narod sutješkoga kraja koja nam je svima dobro poznata. Tada sam skupa sa svojom nepokretnom bakom koju je fra Stjepan kao i još nekolicinu bolesnih i nepokretnih osoba iz ove župe smjestio u prostorije samostana o kojima su se brinule časne sestre i ja došao u samostan i pomagao brinuti se o tim bolesnicima. Ono što se dogodilo tog 13. lipnja 1993. ,masovno iseljavanje župljana ove župe ostavilo je tada duboki trag na fra Stjepanu, duboko je bio potresen i žalostan zbog toga. Sjećam se da je 14. lipnja odmah drugi dan nakon što je narod otišao za Vareš uspio dogovoriti za predstavnicima međunarodnih snaga da ode u Vareš kako bi ljude potaknuo da se vrate nazad. Nažalost tada je i sam doživio različite uvrede i poniženja od naših ljudi u Varešu . Vratio se tada duboko razočaran. Međutim toga nije pokolebalo i dalje se nastavio boriti svim snagama kako bi se ljudi vratili. Obilazio je izbjegle i prognane po brojnim izbjegličkim kampovima u kojima si bili smješteni od Hercegovine pa do Hrvatske i nastojao ih bez lažnih obećanja vratiti. U tim teškim ratnim vremenima izdržao je s dijelom svoga naroda, a bilo je opasno i znam da ga je sve to koštalo i snage i zdravlja. Borio se svim snagama za istinu i prava onih koji su ovdje ostali živjeti. Možda je i taj kobni moždani udar reakcija nagomilane osobne i kolektivne povijesti nesreće ovoga kraja koji je svim svojim životom volio. Uvijek je to činio pravedno bez ikakvog verbalnog nasilja. I uvijek je imao određenu dozu bojazni od javnosti, mislio je na moguće teže posljedice svojih riječi i dijela, ne toliko za sebe koliko za vjernike, samostan i zajednicu Bosnu Srebrenu. Zato se čuvao , pa i uklanjao od žestokih izricanja mišljenja u javnosti. Bio je trezven i discipliniran, nije to bilo zbog urođene urednosti nego se i sam u toj urednosti vježbao, raspoređivao je svoje vrijeme i poslove, svoj radni dan i planirano ostvariti. Učinio je mnogo više nego što se to na vani vidjelo, od neumornog uređivanja samostanskoga okoliša do sređivanja muzeja i knjižnice. Najzaslužniji je za današnje uređenje sutješkog samostanskog blaga. Osim dobrog poznavanja i prevođenja s grčkog i latinskog , transliterirao je razne dokumente i sutješke matice s bosančice. Puno je vremena provodio uz knjigu, redovito do podne a svaki dan ukoliko je lijepo vrijeme i ukoliko mu je zdravlje to dozvoljavalo tiho i nenametljivo je obavljao mnoge poslove oko uređivanja samostanskog okoliša. Kopao je i sadio mnoge sadnice cvijeća , ukrasnog drveća i raznoraznih biljki. O tome se sam brinuo i uzdržavao. Osobito treba istaknuti njegovu ljubav prema starom fratarskom groblju u našem samostanskom dolu gdje su pokopani neki od naših fratara. Taj dio je sam iskrčio , uredio i vodio brigu oko tih grobova. Ostat će mi duboko urezana u sjećanje slika kada sam ga posjetio na odjelu Neurologije KBZ i zatekao ga kako na svom mobitelu gleda slike samostana Tada mi je pokazao sliku tog groblja točnije grob ++ fra Filipa Šeremeta i onako kako je često to znao reći i tada mi rekao da ga se pokopa u tom groblju. Onako kako je stalno radio u prirodi jer ju je volio i u njezinim ljepotama uživao tako je nastojao i na sebi suzbijati svoju prirodu i nadzirati svoje ambicije. Smatran je od mnogih fratara u Bosni Srebrenoj ali i od vjernika jednim od najmoralnijih, najčasnijih. Jednom je čak od većine izabran za provincijala ali se te službe odrekao vjerujem zbog toga što se nije smatrao sposobnim i snažnim za to , ali vjerojatno i zbog straha pred odgovornošću pred obvezom da nekoga na nešto opominje ili usmjerava.

Doživio sam ga prvenstveno kao čovjeka ali i fratra koji je svoj fratarluk živio do kraja. Bio je blizak svakom čovjeku onom običnom i nikada se zbog svojih intelektualnih sposobnosti nije izdizao iznad njih. Ta ljubav prema običnom čovjeku osobito starijima i nemoćnima bila je njegova vrlina ali i ljudska kvaliteta. Svake godine pred Božić i Uskrs znao je nekoliko dana odvojiti kako bi obišao i posjetio one koji su smješteni u staračkim domovima u Vitezu. Kiseljaku , Novoj Biloj i Travniku. Volio je umjetnost i te 1993. godine zauzeo se za otvaranje glazbene škole ovdje u samostanu kako bi to nešto djece koji su ostali ovdje nečim zaokupio. Kao poliglota koji je poznavao nekoliko svjetskih jezika držao je tečajeve stranih jezika iz njemačkog, engleskog i talijanskog jezika kao i klasičnih jezika mnogima koji su recimo pohađali klasičnu gimnaziju.

Kao vrsni poznavatelj povijesti dugi niz godina obnašao je službu kustosa našega muzeja i to je radio s ljubavlju i nastojao brojnim posjetiteljima predstaviti povijest ovoga samostana i BiH. Mnogi su ga kroz te posjete upoznali i na mnoge od njih ostavio je dubok i neizbrisiv trag.

Fra Stjepan nije bio nametljiv čovjek. Ali je bi prepoznatljiv. Iza relativno tjelesno krupna čovjeka nalazio se osjetljiv i ja bih rekao veoma nježan čovjek. To se moglo primijetiti u svemu osobito kada bi se igrao sa životinjama koje je jako volio i to je za njega bilo životinjsko franjevačko bratstvo. Bio je vrlo nadaren, snažne memorije, pratio je zbivanja u društvu, ona u Crkvi je pratio preko stranih medija, bio je jednostavno intelektualac širokog interesa i stare pobožnosti sutješkoga jednostavnoga puka.

Dragi fra Stjepane, znam da bi sada da možeš na sve ovo odmahnuo velikom svojom rukom i relativizirao nekom šalom sav ovaj govor a da opet ne izgubi ozbiljnost. Rekao bih ti na kraju jedno veliko hvala za franjevački život koji si svjedočio, posebno što si nas neke odgajao , mene osobno pratio od mog ulaska u samostan pa sve do danas. Hvala ti i za sve ono dobro koje si pružio prema ovom samostanu kojeg si znam volio srcem i dušom. Hvala ti u ime mnogih ljudi koje si volio i koji su tebe voljeli i koje je tvoja smrt duboko potresla i pogodila i onih koji nisu mogli doći a znam da bi mnogi došli danas da te isprate na groblje. Koristim prigodu da se zahvalim svim svojim župljanima koji su se uključili i nesebično pomogli nam na raznorazne načine i dali svoj veliki doprinos oko organiziranja sahrane. Hvala i svima onima koji su nam uputili svoje brzojave sućuti u povodu fra Stjepanove smrti, provincijalu Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenku Šteki, načelniku općine Kakanj gospodinu Mirnesu Bajtareviću i predsjedavajućem OV vijeća Slavenu Katičiću, akademskom kiparu Kuzmi Kovačiću i brojnim drugima koji ste se ovih dana javili i izrazila nam sućut i svoju kršćansku i ljudsku blizinu. Hvala i svima vama koji ste me zvali i interesirali se za fra Stjepanovo zdravstveno stanje i koji ste ga pratili svojim molitvama dok je bio u bolnici. Na kraju veliko i iskreno hvala doktorici Gordani Ćehović iz KBZ koja je od samog početka stavila se na raspolaganje od fra Stjepanovog smještaja u bolnicu, koja ga je skoro svakodnevno posjećivala, i prenosila nam informacije o njegovom zdravstvenom stanju. Hvala i svim drugim djelatnicima KBZ osobito liječnicima s odjela Neurologije posebno doktorici Lejli Tandir, načelniku Odjela Rahmanu Kovaču i medicinskoj sestri Atifi Vuković koja je znam nesebično vodila brigu o fra Stjepanu.

Dragi fra Stjepane, vjerujem da svojim velikim plavim očima gledaš nebeska prostranstva koja si sa čežnjom za puninom tražio iznad samostana i u trenucima svojih patnji i bolesti. Sada su se smirili svi tvoji napori u Božjoj blizini.

Počivaj u miru Božjem!