Obitelj Joze Aždajića – Ćele i Ane Rodić – Kajka, ponesi mi vid! – Kako je majstor Mika pao s kuće i kako su zaključili da mu nije ništa! – Kako su 1920. prelazili brvno na Trstionici u Kraljevoj Sutjesci.
Do sada neviđena slika na internetu: Kraljeva Sutjeska oko godine 1895.
U sutješkom kvartu Varoš iza kuće Mije Šaine Kreze na lijevoj strani puta kroz Varoš nalazila se stara kuća vlasništvo Ivana Aždajića zv. Ivanaga. Prizemlje kuće bilo je izgradjeno od lomljenog kamena u kome se nalazio podrum zvan Magaza za ostavu drva i drveni kaca za šljive. Gornji dio kuće za stanovanje bio je izgradjen od šepera. Kuća je bila pokrivena drvenim krovom zvanim šindra na četiri vode. Unutar kuće je bilo otvoreno ognjište.
Jozo Aždajić je rodjen krajem 1902.godine u sutješkom kvartu Varoš u obitelji Ivana Aždajića Ivanage i Kate Pavlović Kajke. Bio je sin jedinac i ujedno najmladji član obitelji. Prije njega su se rodile četiri sestre Ana, Marija, Marija i Janja, od koji su Ana i Janja preživjeli djetinstvo, a dvije sestre po imenu Marija umrle su jedna za drugom još u ranom djetinstvu.
Sestra mu se Ana udala za Ivu Pavlovića Nakića u sutješki kvart Sokak, umrla je 1974.g. sahranjena u groblju Trgovišće u Kr.Sutjesci. Dok se sestra Janja drugi put udala za Henrika Bechtela iz Sarajeva, umrla 1972.g. u Splitu, gdje je i sahranjena.
Otac Jozin je bio zemljoradnik bavio se obradom zemlje i voćarstvom. Držao je krupnu i sitnu stoku. Ime mu je pravo bilo Ivan a nadimak Ivanaga, rodjen krajem turske okupacije u BiH. Nadimak Ivanaga dobio je po svome starijem bratu Stjepanu koga su zvali Pepo Aga koji se nikada nije ženio. Tako je Ivan dobio nadimak Ivanaga a njegov mladji brat Franjo sa nadimkom Franaga.
Ivanaga je uvijek bio odjeven u narodnu nošnju čakšire i džemedan na glavi je obavezno nosio kapu fes. Bio je veliki radnik i pošten bogobojazan čovjek.
Po kazivanju njegovog sina Joze njegov otac Ivanaga, u neko doba noći, vraćao se kući u Varoš iz gostione u Sokaku popijan od pića. Došao bi na desnu obalu rijeke Trstionice preko koje je bilo obično brvno.
Kajka, ponesi mi vid!
Glasno bi pozvao svoju ženu Katu po njenom nadimku, „Kajka, ‘ponesi vid! ”, tako je zvao fenjer. Kada bi ona došla na lijevu obalu rijeke s fenjerom, onda bi joj on na svoj način počeo objašnjavati na koju stranu treba pomjeriti fenjer a orjentiri su mu bili crkva i škola. Govorio bi joj ” Kajka, primakni vid“ ” ( fenjer ).
Po običaju s uskog brvna nakvašenog vlagom većinom bi upadni u rijeku i mokar izlazio iz vode. Grdeći glasno ženu da nije dobro držala vid i zato je pao u rijeku.
Jozo Aždajić Ćelo, Mijo Aždajić Franagin, Pavo Pavlović Miloše, Mijo Šain Mile
Kako su sutješki momci 1920. prelazili preko brvna na rijeci?
O Ivanagi zabilježeno je sjećanje od fra Joze Filipovića (1888 – 1955). Godine 1955. pričao je jednom prilikom franjevcima u samostanu Sv. Ive u Kraljevoj Sutjesci ovu zgodicu. Kada je on bio vikar u sutješkom samostanu, oko godine 1920., jednog nedjeljnog popodneva zapazio je sa šetališta veselu graju na sutješkom trgu Pijesak pa je sišao da to izvidi. Kada je stigao na lice mjesta, vidio je kako su iz birtije izašli ponapiti otac Franca Blažuna po imenu Ivan i otac Joze Aždajića Ivanaga, to jest djed od fra Kreše Aždajića. Jedva su se držali na nogama, ali su se nadmeno razmahivali rukama i raspravljali s nekima koji su ih podbadali da ne mogu preći preko brvna kako bi se vratili kućama. Naime, tu nije bilo pravog mosta nego samo brvno, ali nije bilo ni podzida oko rijeke Trstionice, nego je brvno bilo znatno niže nad rijekom.
Ipak je bio problem i trijeznu čovjeku priječi preko toga. Uz šaljivu raspravu pala je čak i oklada da će prijeći. Doista, prvi je to učinio Slovenac Ivan Blažun, koji je objašio brvno pa prešao puzajući. Neki su mu odobravili, ali ne baš oduševljeno.
I Ivanaga je rekao da je to bilo kukavički, a da će on to izvesti junački. Prekrstio se, uzeo zalet, zatrkao se i nije uopće pogodio na brvno, nego na rijeku. Narod na obali mu je pljeskao i još jače se smijao. O tome se pričalo i pamtilo. Fra Jozo nam je to pripovjedao oko 35 godina poslije dogadjaja kojeg se živo sjećao.
Ivan Aždajić Ivanaga umro je početkom veljače mjeseca 1935.. u Kraljevoj Sutjesci, a njegova supruga Kata r.Pavlović Kajka umrla je isto tako početkom veljače 1944. Oboje supružnika sahranjeno je na groblju Trgovišće u Kr.Sutjesci.
Jozo Aždajić završio je 3 razreda osnovne škole u Kr.Sutjesci, te kada je pošao u 4. razred O.Š. 1914. izbio je I. Svjetski rat i roditelji su ga ispisali iz škole. U djetinjstvu je bio boležljiv pa su ga roditelji zavjetovali Sv.Ivi u Franjevačkom samostanu Kr.Sutjeska. Kada je imao 13 godina da li su ga na služenje u sutješki samostan. Tamo je bio od koristi poslužujući oce franjevce, a bio je ministrant u crkvi, čuvao sitnu i krupnu stoku. Za uzvrat u slobodno vrijeme franjevci su ga podučavali knjigama, što je u kasnijem njegovom životu ostavilo pozitivnog traga.
U mladosti mu se prorijedila kosa, te su mu dali nadimak Jozo Ćelo koji je nosio cijeli život, jer mu je kosa glave u potpunosti opala.
I poslije provedene zavjetne godine u samostanu, ostatak djetinjstva proveo je u obiteljskoj kući, gdje je pomagao ocu u obradi zemlje, te čuvao sitnu i krupnu stoku kao i ostali njegovi vršnjaci. Po završetku I. Svjetskog rata kada je postao punoljetan nije služio tadašnju vojsku u kraljevini Jugoslaviji iz razloga što je bio donesen zakon, da sinovi jedinci ne služe vojsku.
Poslije ove vojne pogodnosti s grupom mladića iz Kr.Sutjeske odlazi u Sloveniju i zapošljava se u ciglani u Trbovlju. Tu radi jedno kratko vrijeme i zbog daljine roditeljskog doma napušta radno mjesto.
Nakon izvjesnog vremena konačno mu se ostvarila želja i zapošljava se u željezari Vareš i radi kod visoke peći, gdje prati mjerne instrumente. Za svoj odgovoran rad kod visoke peći znao je prekovremeno zaraditi i do tri plaće. Stanovao je u Vareš Majdanu u zgradi zvana Danfara. Kući je dolazio jednom sedmično.
U odnosu na svoga oca Ivana – Ivanagu bio je prava suprotnost i u mjestu stanovanja bio je primjer uzoritog ponašanja. Djevojke su ga rado pogledavale, ali se on zagledao u djevojku iz ugledne obitelji Anu Rodić, kćerku Franje i Marije r. Jurić iz sutješkog kvarta Prijeko.
Kao svaki roditelji koji brinu o svojoj djeci oni su se ovom braku energično protivili poznavajući dobro svoga budućeg prijatelja Ivana – Ivanagu i strahovali su da životni izabranik njihove kćerke Ane, njihov zet Jozo ne bude po ponašanju kao njegov otac sklon pijančenju.
Medjutim ljubav je bila jača i Jozo Aždajić i Ana Rodić krajem jeseni 1927.g.
sklapaju brak. Strah roditelja od ovoga braka da bi mogao da prodje loše bio je bezrazložan.
Servis s rakijom pokazao da majstoru Miki nije ništa
Već 1930.godine Jozo Aždajić Ćelo ruši staru obiteljsku kuću i na njenim temeljima izgradio je novu jednokatnicu. Prizemlje kuće izgradjeno je od kamena a kat od čerpića. Bila je pokrivena crijepom na dvije vode. Posebno u krovu kuće prema putu kroz Varoš bila je izgradjena jedna prostorija s jednim parom prozora, što je samoj kući davalo lijep izgled. Bila je to u ono vrijeme vrlo moderna kuća i ujedno prva sa ovakvim načinom gradjenja.
Kuću su gradili domaći majstori Mijo Aždajić Mika i braća Nikica i Jozep Aždajić iz Kr.Sutjeske.
Iz toga vremena ostala je jedna zgoda prilikom gradnje kuće. Naime, glavni majstor Mijo Aždajić Mika postavio je drvenu skelu kako bi omalterisao kuću, ali je nije dobro učvrstio. Kada je počeo da nabacuje maltu na prvi kat koju mu je dodavao vlasnik kuće Jozo Aždajić Ćelo. U jednom momentu pao je sa skele na vlasnika kuće na zemlju i ostao ležati na zemlji, kao da je mrtav. U to vrijeme netko je prolazio putem kroz Varoš i rekao Jozi, da odmah donese rakiju i ako majstor Mika mogne popiti nije mu ništa.
Jozo Aždajić Ćelo odmah je donio servis rakije i majstor Mika popio je iz servisa rakiju i odmah ustao držeći se malo rukom za ledja i nastavio posao raditi kao da nije ništa ni bilo.
Kada je sagradjena nova kuća kako to već priliči u istu je unešen nov namještaj za to vrijeme vrlo luksuzan komplet garnitura od orahova i trešnjeva drveta, trokrilni ormar, nakisle, kreveti, psiha sa ogledalom, kredenac, stol sa četiri stolice sa naslonjačima i 6 drvenih stolica. Sve napravljeno u domaćoj radionici od strane sutješkog stolara Nikole Janjića i njegovih radnika Franje Ivanovića i Augustina Šarića. I dan danas osim kredenca, obitelj još uvijek posjeduje ovaj namještaj.
U vezi dobrih zarada Jozo Aždajić Čelo je u Varešu kupio dvije šivaće mašine marke Ssinger i unio u novu kuću. Njegova supruga Ana je bila priučena krojačica vrlo nadarena za krojenje. Za potrebe mušterija za muškarce je šila odijela, a za žene haljine, košulje, dimije i dr. te za djecu odjeću. Kasnije pred II. Svjetski rat jedna od ovih šivaćih mašina prodata je ili poklonjena Jozinom sestriću Franji Pavloviću – uglednom sutješkom krojaču, koji je kasnije živio u selu Čatići kod Kaknja. Dok je druga šivaća mašina Singer
ostala u obiteljskoj kući.
U braćnoj zajednici Jozo i Ana su izrodili osmero djece: Franjo, Marija, Dragutin zvani Drago i Traso, Terezija zvana Reza, Nada, Zvonko, Ivica i Anto zvani Debeli. Od osmero djece šestero je preživjelo djetinjstvo, dok su Zvonko i Ivica umrli još u ranom djetinjstvu.
Ispod Kr.Sutjeske na lijevoj strani rijeke Trstionice i karavanskog puta Trkna na lokalitetu Pode imali su jednu veću zemljišnu parcelu. Jedan dio zemljišne parcele Jozo Aždajić Čelo godine 1930. kupio je od Ante Pavlić Šaina zvanog Tunj te je tako povećao svoju parcelu u jednom komadu na 30 duluma.
Da bi prehranio svoju mnogobrojnu obitelj bavili su se obradom zemlje, sijali pšenicu i kukuruz te držali dvije krave i ovce i pomalo se bavili voćarstvom. Na ovoj zemljišnoj parceli posjedovali su štalu. Prizemlje štale izgradjeno je od lomljenog kamena, gornji dio od drvenih hrastovih greda zv. Nalog bila je pokrivena crijepom na dvije vode.
U obitelji je ostalo u sjećanju kada bi Jozo Aždajić Ćelo polazio na posao u Vareš. Obično bi za sedmicu dana izdao naredjenje svojoj supruzi Ani i djeci, šta treba uraditi ove sedmice kod kuće i u polju. Kada bi radili neki drugi posao za koji Jozo nije rekao da se uradi ili ako neko dijete nije slušalo, onda bi Jozina majka Kata – Kajka reci ,,Doći će moj Jozo, sve ću ja njemu kazati“.
Bračni par Jozo i njegova supruga Ana su svoju djecu kršćanski odgojili uz brižnu roditeljsku pažnju. Sve šestero djece završilo je Osnovnu školu u Kr.Sutjesci. Po odrastanju razišli su se svojim životnim pravcima.