Baš kao što cijenimo vlastiti život, posve bi razumno trebali cijeniti i svoje pretke, jer su upravo oni nama utrli put kroz život. Da nisu živjeli, voljeli, mučili se, borili i preživjeli, zasigurno ni mi ne bi postojali.
Preci su u nama, a mi ćemo biti u potomcima.
Tim putem kroz život i naše oblikovanje, putem staza zavičaja, na tom ognjištu i zdencu našeg života, tamo gdje se rađa Trstionica i Zgošća, te hrane Bosnu, tamo je nešto naše.
I kada smo daleko od zavičaja, od svojih dolina, brda, oranica i polja, ipak nas neka „nit“ veže sa njim. Ta veza je duh zavičaja.
On nije samo neka pojava koja nam „govori“ o značaju i ljepotama našeg kraja, on je naš identitet.
Mnogi su taj znamen zamijenili nekim drugim, nekom popularnom tekovinom. Sve da bi nekako lakše „plovili“ u tom novom svijetu, u novom zavičaju.
Na koncu, raznolikost identiteta i krasi ovaj svijet. Teško je i zamisliti koliko bi bilo dosadno, da je kojim slučajem obrnuto.
No, neki su u zavadi sa svojim zavičajem. Uvijek se pitam, tko nas to zavadi sa njim!?
Ipak, tamo gdje Trstionica i Zgošća hrane Bosnu, tamo su naši preci stvarali naš identitet. Kakav god, naš je. Kakav god, moj je.
Lijepo bi bilo prenijeti ga na potomke.
Zavičaj je stara majka, naša roditeljica. Dade nam dio sebe dok smo bili u njoj, sve što je imala i mogla pružiti nam. Njeno čedo primi imućna gospođa sa šeširom, koja može o njemu skrbiti, a i ustrebalo joj radne snage.
Ipak, stara majka misli, brine i čezne za svojim djetetom, Nada se, jadna ona, kako će ga skoro vidjeti i zagrliti.
Ah, kako gorkog okusa i bolne spoznaje bi saznanje, dijete je okrenulo leđa svojoj staroj majci, svojoj roditeljici.
Sad je dijete spoznalo lagodniji život, život u kome sve ima cijenu, a skoro ništa vrijednost.
I, koliko će vode proteći koritima Trstionice i Zgošće, a da se u srcu djeteta, konačno probudi onaj uspavani duh, sjeti stara majka i njegovi preci?
Vrijeme nepovratno teče, a njegov zavičaj ostaje.
Trstionica i Zgošća i dalje čekaju na njega i vesele se susretu s njim.
Zavičaj je naš identitet, ta akreditacija koju nosimo i koje smo svjesni, nekad kad zastanemo, te spoznamo njenu bit i smisao. Rodni kraj u kom su naši korijeni, to je taj identitet.
Kad mislim na to, govorim i o tome kako je on kao svojevrsno odijelo koje nosimo,pa zahtjeva brižno čuvanje, njegovanje i održavanje.
Uistinu, nekima zavičaj ima radno vrijeme od lipnja do kraja kolovoza.
Tad se vadi to odijelo iz ormara, oblači i nosi.
Pomodan je trend promjena odijela.
Krojač je bio vješte ruke, skrojio je novo odijelo. Isto je od manje brige i ima svoj vijek trajanja. Vođen navikom kako treba biti moderan, to odijelo s vremenom zastari, pa je pažnja, oko čuvanja, njegovanja i održavanja time nepotrebna.
Vrijednost zavičaja je neupitna.
Danas, kad nam na sve moguće načine, serviraju kalup života po kome sve ima svoju cijenu, on je primjer koji to ruši.
Kako smo na dar dobili tu vrijednost, koja nas je oblikovala, te smo kao takvi zadovoljni i ponosni na sebe, stoga mu i dugujemo. Dakle, on je naša obaveza koju moramo baštiniti.
Ima mišljenje koje je ovome u suprotnosti.
Vidi zavičaj kao crnu mrlju koje se treba riješiti i presuditi joj.
Ta presuda iskazana kaznom zaobilaženja i nezainteresiranosti uz prezir kao mjeru koja upotpunjuje prethodne. Zapravo, to je popratna pojava većeg procesa, „zavičajem protiv zavičaja“.
Kolika je vrijednost rodnog kraja?
Doista, je li vrjednija imućna gospođa sa šeširom, naša skrbnica, od stare majke sa crnom maramom, naše roditeljice?
Zasigurno, jednoj više pripadamo.
Vrijeme nepovratno teče, a zavičaj ostaje.
Između njega i zaborava, stoji sad tek oronuli zid, krhak i nestabilan, sklon urušavanju. Nagrizen je zubom vremena, pogođen nebrigom onih koji ga nekad izgradiše u plemenitoj namjeri.
Stoji i uporan je. Čeka na bolje dane, nada se obnovi. Čeka na nas.
Igor Franjković
Hrvatsko zavičajno društvo „Kakanj – Kraljeva Sutjeska“