Piše: prof. dr. fra Stjepan Duvnjak
Dana 11. svibnja 2012. preminula je u staračkom domu u Novom Travniku Ljuba Aždajić, dugogodišnja radnica u Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je bila i član samostana. Kao radnicu primio ju je gvardijan fra Augustin Malić daleke 1948. Ljuba nije u samostanu samo radila, već je tu i boravila u kući zajedno s časnim sestrama franjevkama koje su je prihvatile kao člana svoje sestarske zajednice sve do 2008. Sestre su se za nju brinule i kad je u svojoj staračkoj dobi posve iznemogla, osobito sestra Sidonija Pranješ i sestra Marija Mlakić.
U starački dom je smještena o trošku samostana 2008. kad je njezino zdravstveno stanje zahtijevalo stalnu skrb, a sestre zbog drugih obveza to nisu mogle činiti. Ljuba nije sa sestrama dijelila samo kuću boravka već i poslove. U početku je nekoliko godina pravila i pekla kruh za brojno samostansko osoblje, jer je od 1948. u samostanu bio smješten i novicijat Provincije Bosne Srebrene. Poslije je, gotovo do kraja svoga života, obavlja pomoćne poslove u kuhinji. Oni koji imaju iskustvo kuhinje dobro znaju što to znači: čišćenje i pripremanje povrća i drugih namirnica, pranje posuđa i svakodnevno brisanje kuhinje po nekoliko puta, a dugo godina, prije pojave novih i modernih kuhinjskih aparata, svakodnevno podržavanje vatre u velikoj kuhinjskoj peći. Budući da nije imala svoga vlastitog doma, i poslije ostvarene mirovine 1981. Ljuba je i dalje ostala u samostanu, zajedno sa sestrama u njihovoj kući i na istim poslovima koliko su joj snage dopuštale. Vjerna i odana ovim jednostavnim poslovima i kao posve jednostavna osoba Ljuba bila je svima draga. Uvijek smo je zvali naša Ljuba.
Prije svega Ljuba je bila iskreno i nepatvoreno pobožna. Rado je čitala crkveni tisak i lakše duhovno štivo. Kad bi joj se dopala neka molitva, duhovna misao i koji kratki duhovni tekst, onda bi to vlastitom rukom prepisivala i u nekoliko primjeraka te to dijelila svojim prijateljicama i poznanicama koje je povremeno posjećivala, a mi smo ih u šali zvali Ljubine kume. Znala je napamet i vrlo je često citirala pokojničku sekvencu „U dan onaj u dan gnjeva“. Osobito je njegovala iskreno i veliko poštovanje prema fratrima i časnim sestrama i o mnogima od njih je znala pripovijedati sitne zgode i nezgode s osobitom srdačnošću i duhovitošću. S posebnim je osmijehom pripovijedala kako jedan domaći seljak nije znao izgovoriti ime sestre Kunigunde, pa je zvao Kunda. Jednakim osmijehom je pripovijedala kako je neki od gvardijana zatekao nekog dječaka kako krade orahe i uzeo mu opanke.
Tužni dječak ispod prozora je vikao: gvardijane kumane vrati meni moje gumane, a evo tebi tvoji orasi. Jednako tako i anegdote o Ljubi još žive među brojnim generacijama fratara i časnih sestara. Tako je jedan fratar iz samostanske blagovaonice zamolio Ljubu da mu pošalje doručak. Ona je iz kuhinje upitala hoće li uz doručak čaj ili mlijeko. Mlijeko, odgovorio je fratar. Na to će Ljuba, morat ćete čaj jer nema mlijeka. Ljuba se brinula i za samostanske pse i mačke. Svaka je maca imala svoje ime. Priča se da je neki fratar, koji nije volio mačke, otrovao Ljubine ljubimice. Ne znajući tko je to učinio ona je na to uzvratila: tko mi je potrovao mačke, dabogda ga miševi u grobu izgrizli. Preko Ljubinih usta nikada nije prešla ružna ili lascivna riječ. Kad bi tako nešto čula onda bi na svoj specifičan način reagirala: aaaaaa kako vas nije stid tako nešto govoriti. Ako bi netko uradio ili rekao nešto onako kako je Ljuba mislila da ne treba ili je doista nevaljano, ne bi ga izravno ukorila već bi s njoj svojstvenim izrazom i tonom rekla: je li vam za čudo da se to može učiniti ili kazati.
Njezine oproštajne riječi posjetiteljima u staračkom domu su uvijek bile iste: pozdravite sve i recite da Ljuba voli svoju Sutjesku i da ju je poželjela. Časna sestra Sidonija Pranješ, koja se zadnjih godina osobito brinula za Ljubu, posvjedočila je njezinu želju da se pokopa uz grob velike i ugledne franjevke sestre Verene Dijaković koja je kao i Ljuba na neobičan i gotovo nerazumljiv način voljela Kraljevu Sutjesku. Neka im dobri Bog tu i njihove brojne druge oblike samozatajne ljubavi nagradi vječnošću svoje očinske dobrote i neka počivaju u miru Božjem.
