Pjerovi

Iz naše prošlosti

 Pjerovi

U današnjoj ubrzanosti brojni oblici života poput jutarnje rose nestaju s pozornice svakodnevice. Tek što se upišu u pamćenje dječje radoznalosti i pohranu suvremene tehnologije, odlaze u prošlost. Kaže se da ništa nije toliko staro kao jučerašnja vijest danas: što je jučer bilo cool, na to se danas i ne osvrćemo. U moje se pamćenje ugnijezdio jedan kamenčić iz mozaika načina života iz vremena kada su se promjene sporo probijale, a život oblikovala nepopustljiva tradicija. Ona je po svom nepisanom pravilu strogo pazila da se u melodiji i ritmu godišnjega kruga ništa ne mijenja. I premda se dinamika života nije nikada dala zatvoriti u kružno kretanje, ipak se lagano pomicala tako te se s njome moglo držati korak. A onda su došle poplave promjena koje su odnijele u prošlost sve – i pjerove. Ne bi valjalo da se zaborave, pa ih zato treba predati slovu, jer živo je pamćenje kratka vijeka.

U vrijeme dok su bili pjerovi, jezični lokalizmi su se žilavo odupirali nestanku. Tako se mijer nije dao u mirkao ni pijer u pir. Oni koji su dočekivali misare na ulazu u selo pitali su: “Je li bilo s mijerom?” A mati bi djecu dogonila u red povikom: “Mijer, djeco!” Pjerovi su imali svoje mjesto u kalendaru kao i istaknuti blagdani ili značajniji poljodjelski radovi pa su služili kao vremenski orijentiri za važne događaje. Tako se govorilo da je netko rođen ili se nešto dogodilo o Gospojini, o Ivandanu, o žetvi ili o pjerovima. Pjerovi su mogli biti vremenska odrednica u granicama sutješkog samostana i župe zato što su se svadbe u velikom broju održavale istog dana – koncem siječnja ili u prvoj polovici veljače, licem prema pokladnoj nedjelji. Pedesetih godina prošloga stoljeća znalo se istoga dana vjenčati 40-75 parova. I rijetke pojedinačne svadbe i svadbe u manjim grupama obavljale su se u zimskim mjesecima. Tada su kuće bile pune i najmanje se radilo. Bilo je vremena za slavlje. Vjenčanja izvan zimskoga perioda po nečemu nisu bila uredu. Zato se govorilo: zimsko štene i proljetna mlada ne mogu valjati!

Iako nikad nisam imao neku ulogu u toj tradicionalnoj scenografiji, pjerove sam doživljavao kao kakav igrokaz: bila je to pučki postavljena priredba od više činova, s glavnim i sporednim ulogama, a trajala je dugo i svake se godine ponavljala bez nekih novih redateljskih zahvata.

            Prvi čin bi započinjao u predbožićno ili božićno vrijeme. Dvoje mladih koji su se dugo držali za ruke od crkve do kuće amanetom bi obznanili da su im se srca prepoznala. Amanet je stanoviti iznos novca koji bi mladić zadjenuo u  tkani sutješki peškir i dogovorene večeri donio svojoj izabranici. Time bi oni zakoračili na put prema pijeru ili, bolje reći, pjerovima, jer će biti samo jedni

među desetinama drugih. Za djevojku je to bio početak neumorna rada: valjalo je do pjerova istkati, isplesti, izvesti i sašiti mnoge darove. U pomoć su priskakale sestre i bliže rodice. Nama bi se u selu to obznanilo pucnjem s eksplozivom koji bi mladiću netko od lagumaša prošvercao iz rudnika, gdje se redovito upotrebljavao. “Koja li se to udaje?” – moglo se čuti u kući, ali i naslutiti. Sutradan bi udavača svojim posebnim držanjem na vodi svima obznanila da je dobila amanet. Držala bi se kao da ništa ne zna, a svi su drugi po tom držanju saznali da je ona dobila amanet. Sve su se novosti donosile na seosku vodu i odatle se širile po selu.

Poslije toga bi mladićev otac ili stariji brat otišao u župni ured da najavi njegovu odluku. Fratar bi kroz knjige i razgovor provjerio postoji li kakva zapreka za brak i jesu li izmireni svi troškovi prema župi. Otklonivši sve sumnje dao bi napisan blagoslov za novi životni put, bez čega mladić ne bi mogao pristupiti zarukama. Nije bila rijetkost da se na ovom prvom koraku zapne. Događalo se i da se djevojka predomisli i vrati amanet – što zbog vlastita premišljanja, što zato jer su joj zli jezici skudili dragoga.

Oni koji su uspješno prošli ceremoniju amaneta ulazili su u čin prstenovanja. U diskretnu dogovoru između mladića, djevojke i njihovih roditelja utanačen je večernji susret, na koji mladić s kolegom ili s nekim od muške rodbine u djevojčinu kuću donosi pitu i osušenu svinjsku plećku, čime će ona sutradan ujutro počastiti bliže susjede i ranije pozvanu rodbinu prije nego istoga dana pođe na zaruke koje su se zvale prstenovanje. Istodobno mladić djevojci predaje, opet u peškiru, blagoslov, burmu i komadić muketa. Blagoslov je gore rečeno odobrenje za zaruke koje je dobio od fratra, a burma, redovito iznajmljeni prsten od prosutog srebra, djevojka je nosila do vjenčanja, pokazujući time da je zaručena, nakon čega bi ga vratila vlasniku da čeka novi zaručnički prst. Muke je tanka blagoslovljena svijeća od voska koja se umjetnički namotavala u kolut izrazito lijepa izgleda. Imala ga je svaka kuća, a palilo se na misi za pokojne, mladim nedjeljama kad se izlagalo Presveto, nosilo ga se u džepu protiv uroka i stavljalo na prsa pokojnika. Primivši te darove djevojka je od roditelja molila blagoslov: „Išćem od Boga blagoslov i od svojih roditelja“.Sutradan bi krenula na zaruke, a rodbina i susjedi bi se gostili mladićevom pitom i osušenom plećkom. Naravno, gdje god se sjedilo i jelo, pila se i rakija. Djevojku je na zaruke pratila jedna žena koju bi zaručnik nagradio određenom svotom novca. Zaruke su se sastojale o provjeri slobodne odluke i upisom u knjigu oglasa. Od tada bi djevojka počela nositi burmu. Tada bi se dogovorilo i vrijeme vjeronaučnih susreta, gdje su se obavljale pouke o braku i provjeravalo poznavanje katekizma. Uglavnom se radilo o memoriranju temeljnih kršćanskih sadržaja, jer mnoge djevojke tada nisu ni pohađale školu. U to vrijeme opismenjavanje je obavljao fra Krešo tako što bi na ispovijedi za pokoru djevojkama davao da nauče slova i da uza se u crkvi imaju Biserje sv. Ante. Kako je bilo uobičajeno da ženski svijet poslije mise moli pet Očenaša na propetje, usne su šaptale molitvu, a oči brojale burme na prstima. Komentari će krenuti s praga crkvenih vrata. Za koga ona ide…? Pa zar ga je htjela…?

Bliža priprava za svadbu odvijala se kroz tri nedjelje oglasa: “U ime Božje ženi se… Mladić i djevojka – prvi put“, i tako do tri puta u tri nedjelje. Prve dvije nedjelje oglasa mladićevi bi roditelji pripremili užinu za svoju bližu rodbinu i za bližu rodbinu buduće nevjeste kako bi se međusobno upoznali. Za tu bi se prigodu iznajmila soba u nekoj kući u Sutjesci. Na užini treće nedjelje dogovorile bi se pojedinosti o svatovima. Tad je bilo i ljubljenje: buduća nevjesta, obučena u dimije i povezana rubaljem ili nekada u košulji sa svilenjakom kalkanom na glavi, stajala bi pored svoje buduće svekrve, koja joj je pokazivala mladićevu rodbinu, a žene bi prilazile djevojci i ljubile je u lice te na svekrvine ruke stavljale darove. To su bili modeli domaćega tkanja ili kupovnoga tekstila, uglavnom za sutješke bijele aljine. Djevojka je muškarce ljubila u ruku koju bi poljubivši prinosila na čelo, a oni su je darivali novcem. Iz skromnih sutjeških kuća orila se užinarska pjesma. A tek iz kava! Kavom se zvala kavana, a u Sutjesci ih je bilo veoma mnogo i u njih se svraćalo svake nedjelje. Govorilo se da je netko bio u kavi ili je nekoga pozvao u kavu. Pravo govoreći, u kavi se najviše pila rakija, a nju se nije naručivalo, nego viknulo. Ako ti prijatelj vikne rakiju, moraš i ti viknuti njemu. I tako sve dok jezik ne zadeblja. “Nemoj – zapetljavali su – sad je red da ja viknem rakiju…!” Dok su momci pjevali u kavama, cure su pjevale kroz varoški sokak. Sjećam se, stavile bi prostjerače na glavu, uzele se ispod ruke kako bi glasove uparile  i krenula je pjesma  npr.: Dođi dragi gdje si dolazio / ako nisi ljubav pogazio.

Udavače u košulji povezane svilenjakom

U vrijeme između nedjeljnih užina mladoženja bi se zaputio s pletarom ili ploskom rakije po selima u kojima je pozivao rodbinu na svadbu: on i pletara su bili pozivnica. Podosta bi odsjedio u rodbinskoj kući koja ga je častila, a on nudio svoju rakiju. Na polasku bi mu rođak protresao pletaru i vidjevši da dobro mućka nadolio svoje rakije te pružio nešto novca.

Osim rodbine mladić je morao pozvati ašče i cure. Ašče su kuhale, a cure uređivale dvorište, kuću, čistile pšenicu za keške i nosile u mlin da se pribije, a to će reći da se pšenica oljušti. Njihova važna zadaća bilo je dopjevavanje svatova i gosta. Budući da je pijer bio srijedom, cure bi se skupile već ponedjeljkom, a ašče utorkom. Zajedno s ocem mladić je trebao ugovoriti konje za svatove. Za svaki svatovski ansambl trebalo je osigurati sedam konja: za starog svata, za kuma, za djevera, za jenjgu, za mladu, za đuvegiju i za komoru. Kada se jedne godine istoga dana vjenčalo 75 parova, trebalo je pokrenuti i svatovski opremiti ergelu od 525 konja! U pokretu su bili konji i katoličkih i muslimanskih sela.

Svatovi nisu svatovi ako nisu kićeni! A čime su se usred zime mogli okititi oni i njihovi konji? Ponajprije su se izdvajali svatovskom nošnjom. Muškarci su oblačili čakšire čiji su uski dio gotovo do koljena pokrivale bijele ili šarene čarape s otmjenim uzorkom pletenja. Na bijelu vezenu košulju oblačio se džumadan, preko njega muška ječerma pa kratka suknena đurdija, a neki su još oblačili i gunj. Oko pojasa se pasala tkanica. Iz džepa čakšira kao ukras se isticao tkani peškir. Nerijetko se i na prednji dio pojasa stavljao peškir, bašlijama pričvršćen za košulju iznad bokova. Može se primijetiti da je peškir uz mladu bio motiv koji se ističe u svakom dijelu pjerova. Cvjetni ukrasi su se pravili od krep-papira u raznim bojama. Njima se kitila svatovska kapa po kojoj su se svatovi najviše isticali. Dodavale bi se grančice šimšira, jedinoga zelenila koje se tada moglo naći, jer kod nas nije bilo drugoga zimzelena. Jenjga je bila u svečanoj nošnji koja se nosi na velike blagdane: dimije, rubalj, pasaluk pa preko njega nabobani pas i na kraju nakit po redu počevši od vrha pa naniže: crveni bopci, đerdan, grozde i struka. Na rukama je nosila pavtice, okove i belenzuke.

Svatovskim konjima glavni su ukras bili peškiri – opet peškiri! – a vezali su se na uzde pored konjskih ušiju, po dva sa svake strane. Na čelu su konji nosili malo okruglo ogledalo, pričvršćeno na vezeni kvadratni komadić platna. Na njega se nije mogao ogledati konj, nego onaj tko bi se u konja zagledao. Tako uređeni i okićeni, svatovi su otpravljani s pjesmom na svatovski napjev koji je bio ubrzan, a kojim se pjevalo tijekom cijelog svadbenog slavlja:

Zbogom pošli, kićeni svatovi,

zbogom pošli, zdravo dvoru došli!

Do djevojke su svatovi morali stići u ranim jutarnjim satima, najkasnije do pet. Ako bi stigli kasnije, put od kapije do ulaza u kuću bio je posut slamom koja bi se zapalila kao znak kazne što nisu održali dogovor s posljednje užine. Svatovi su dočekivani s pjesmom: Dobro došli, kićeni svatovi…! Pošto bi povezali konje, najprije bi im se ponudilo kolačiće (uštipke) i suho meso. Na ulazu u kuću čekale su ih djevojke, od kojih je jedna držala tanjur s pirinčom (rižom) i zajedno su dopjevavale:

Stari svate, do naš brate,

daruj nama naš pirinač, darovo te Bog!

Nemoj malo, Bog Ti dao!

Tako su dopjevavali sve svatove i ostale goste pozvane na plačipijer. U kući su svatovi sjedali za sofru, a jenjga bi otišla u sobu, gdje je čekala djevojka da je spremi. Od toga časa nju će zvati mlada. Govorilo se: idemo gledati mladu.

Mlada je bila obučena kao i jenjga, s nekoliko dodataka koji su je posebno isticali i koje je jenjga sa sobom donijela: oblačila je ćurak, neke vrste krznom opšivenu ječermu, na glavi je imala kalkan, kapu s dugim crnim resama, na vrhu ukrašenu krugom cvjetova od krep-papira kao imitacija krune, i za nju je bio zakopčan duvak (veo). Mladin nakit bio je od vrha naniže: bopci, grozde, đerdan, struka, okovi i na krajufiligranski križ. Oni koji nisu bili pozvani za sofru dolazili su gledati mladu, a ona je dvorila. Riječ dvoriti se prigibala od sadržaja. Time se htjelo kazati da mlada treba biti ozbiljna, ponosna, tiha, da ne zvirlja na stranu, već gleda samo ispred sebe, da ne priča, da nije ufaćena, ne smije biti tužna, a ni zjakasta; morala se upeti. Svašta je ta riječ značila. Gosti su dolazili i gledali je kao na izlogu. Tako se morala ponašati i prvi i drugi dan svadbe. Jenjga je stalno bila pored nje i pazila na svaki detalj njezina izgleda. Uz nju je trebao biti i djever, a ja sam ga doživio kao onoga u svatovima koga cure mogu zadirkivati i na njegov se račun šaliti.

Dok se mlada spremala, svatovi i ostali gosti častili su se za sofrom. U nevelikim prostorijama bile su tri-četiri sofre, s po deset-petnaest osoba. Žene nisu sjedale za sofru s muškarcima. Započinjalo se mezom koju su činili već spomenuti kolačići i suho meso. Dalje su se smjenjivali jedno za drugim: čorba, mesne kore,pite i maslanice. Nije trebalo dugo da krene pjesma. I trajalo je to tako tri-četiri sata, dok nisu počele pripreme za put u crkvu. Do jedanaest sati su trebali u crkvu stići svi svatovi.

Polazak je označen iznošenjem komore. U vrijeme koje se može nazvati pjerovima, komoru su činila dva velika drvena sanduka u kojima je bilo složeno mladino ruho i darovi koje je svekrva naredila već u vrijeme užina i oglasa. Povrh sanduka redani su tkani jastuci, natrpani slamom kako bi komora dobila privid bogatstva. S jedne strane samara bio je privezan oroz s glavom nadolje (jadan oroz!). Radoznali su pogledi pratili svaki detalj komore kako bi se imalo o čemu pričati. Izašli bi i svatovi i pripremili svoje konje. Mlada se opraštala sa svojima i redovito nije mogla suzdržati suze. Jenjga je prije polaska ženama dijelila bašlije, koje su se zvale i skovče. One su imale brojne namjene u ondašnjem načinu života: njima se pričvršćivala okruga za kose, služila je za spajanje dijelova platna pri ručnom šivanju, bašlijama je bio sastavljen i mladin duvak s leđa, privremeno je nadomještala dugmad, njome se vadilo i trnje iz tabana u ljeto, kada smo uglavnom hodali bosi.

Zajahavši konje svatovska družina je krenula. Iste cure koje su ih dopjevale i otpjevale su ih: Zbogom pošli kićeni svatovi…! Mladina konja vodio je jedan od njezine braće ili bliži rođak. Lice joj je bilo pokriveno duvakom, a otkrit će ga tek u činu vjenčanja. Na konju se morala upeti, tj. držati se isto kao i kad dvori. Stari svat i kum, koji su već malo ukvasili, približili bi usporedo konje tako da su se, nagnuti, mogli zagrliti i zavesti pjesmu. Usput bi promatrače nudili rakijom iz svojih ploski. Plosku je imala i jenjga, a njezina je rakija bila slatka i nudila je uglavnom žene.

Đuvegija prema propisima nepisane tradicije nije išao sa svatovima po mladu. U mome sjećanju, koje potječe iz djetinjstva, izgledao mi je kao vojnik koji je preživio izgubljenu bitku i, porazom shrvan, vraćao se utučen svojoj kući. Ili kao neki vuk samotnjak. Jahao je sam od kuće i tek se kod crkve našao sa svojim svatovima.

Vjenčanje je započinjalo kad su svi svatovi ušli u crkvu. Budući da su parovi bili brojni, vjenčavalo je više svećenika.

 Po završetku vjenčanja trebalo je doći na red za slikanje (fotografiranje) kod Davida, koji je dugo vremena bio jedini fotograf. Trebalo se uslikati pojedinačno, svi svatovi zajedno i na konjima. Poslije slikanja svatovi su se razdvajali svaki svojim putem. Neki su išli dulje ili kraće glavnom cestom, tada jedinom u cijeloj župi, od Sutjeske do Čatića, i s nje se odvajali svaki svome selu.  Bilo je uobičajeno da se iziđe pred svatove na ulazu puta u selo. Cure su ih dopjevale:

Vita jelo, digni nebu grane

da djevojka ne razdre duvaka

i jenjgica svilena jagluka.

Pred kućom je svekar skinuo mladu s konja, a ona bi poljubila prag ulaznih vrata. Potom bi sjela i u krilo bi joj položili muško dijete koje je darovala. Zatim su je odveli u njezinu sobu. Svatovi bi posjedali za sofru i rodbina koja je pristigla s jabane. Tada su sela jedna drugom bila jabana (tuđina). Mladoženja bi se zaputio u selo i svakoga osobno pozvao na svatovsku večeru, a pozvani su ga darivali novcem. U nekim selima je to mladoženja učinio dan ranije. Jela i sofre su na pijeru bila kao i na plačipjeru. Kako je u selu uglavnom bilo više pjerova, domaći su gosti išli s pijera na pijer, uglavnom da vide mladu. Cure su na vratima dočekivale goste i opjevavale ih kao i na plačipjeru: Daruj nama naš pirinač, darovo te Bog! Na pijeru su cure pjevale i u jabuku. U dvije jabuke bile su zabodone špenagle ili igle i njima se pribadao novac koji su darivali svatovi i gosti. Novac od jedne jabuke išao je mladoj, a od druge curama. Svakoga koji je darivao u jabuku cure bi opjevale. Za sofrom se još novac davao u babino meso ili babin sir – bila je to pita, po vrhu prekrivena suhim mesom ili sirom – a taj se novac davao aščama za njihov rad. Slavilo se dugo, pjevalo se za svakom sofrom i povremeno ustajalo u kolo koje je pratila tambura. Svatovi su služili za sofrom zajedno s đuvegijom i domaćinom. Oko ponoći mlada i đuvegija otišli bi u đerdek. I gosti bi se već počeli razilaziti, a neki bi prenoćili s glavom naslonjenom na sofru. 

Sutradan, u četvrtak, morale su uraniti i cure i mlada. Cure su uređivale kuću i ispred kuće, a mlada bi se spremila kako je običaj za prvo jutro: u dimijama te s krpom i poćelicom na glavi bez marame – to će ispod okruge nositi cijeloga života i po tome će je prepoznavati kao udatu – krenula bi u polijevanje: najprije bi svekru i svekrvi polila da se umiju, a onda bi išla u selo i isto tako polijevala bližoj mladoženjinoj rodbini.

 Istoga će dana na večeru doći prijatelji. Govorilo se ići u prijatelje, ali nisu išli mladini roditelji, nego braća i druga bliža rodbina. Mladina majka je za tu zgodu napravila i po prijateljima poslala maslanicu. To je bila slatka pita na koju se u sredini stavljalo janje, pečeno u čuvenome vareškom kalupu, kako se pravi i za Uskrs. Oko janjeta su stavljani kolovrati, okrugli kolači s prazninom u sredini, u koju se stavljala od tijesta modelirana preslica. Za svakoga člana svatova bio je predviđen po jedan kolovrat. U maslanicu su bili zabodeni i od krep-papira pravljeni cvjetovi koji su bili poduvačeni, tj. prekriveni velom kakav je i mlada nosila na dan vjenčanja.

Uz ostala uobičajena jela za prijatelje se pravilo i keške: jelo od prebijene kuhane pšenice i končanoga kokošjeg mesa. Zato su se svatovi morali zaputiti u lovinu. U nekim selima zvali su se kokošari. Išli su kroz selo od kuće do kuće, a domaćini su ih darivali suhim mesom, slaninom i osobito kokošima. Tako su jedno pored drugoga visjeli slanina, pečenice, plećkice i pijetlovi svezanih nogu s glavom na dolje. To je svatovima dobro došlo da malo osvježe glavu i pripreme se za novo slavlje. Lovina bi se dovršila oko podne. Kad su se vratili kući, u dva karavana ili aranije na vatri je već ključala voda. Jedan karavan je služio za perutanje(skidanje perja) s poklanih kokoša, a drugi za njihovo kuhanje. Tako skuhano meso se končalo za keške.

Večera se odvijala kao i dan ranije. Sad je mlada dvorila u drugom izdanju, s krpom i poćelicom na glavi, a susjedi su dolazili da je vide i takvu. Cure su prijatelje na vratima dočekale pjesmom i pirinčem: Daruj nama naš pirinač, darovo te Bog!, a oni su ih darovali kao i na dan vjenčanja. Poseban čin u toj večeri bilo je iznošenje već spomenute maslanice. Tada bi mlada dijelila pripremljene darove mladoženjinoj rodbini, počevši od svekra i svekrve pa dalje po rodbinskoj blizini. Svekrva je dobivala kompletnu odjeću, od glave do pete. I svekru je darivana sva odjeća, koja se tada tkala i ručno šila. Ostali su dobivali ili košulju ili dijelove tkanoga platna i svatko bi se zaogrnuo svojim darom. Gosti su također stavljali novac u maslanicu, a on bi se uručio mladinoj majci, koja ju je i napravila.

U petak su cure uredile mladoženjinu kuću, podijelile svoj ispjevani novac i razišle se svojim kućama, a jednako tako i ašče. Dolazio je prvi svetac, tj. prva nedjelja poslije vjenčanja. Tada je mlada išla u crkvu obučena kao i na drugi dan svadbe. Ona je kao i treće nedjelje oglasa stajala s jenjgom na Pijesku (tako se zvao jedini trg u Sutjesci) i ljubila svoju rodbinu kao što je prije vjenčanja ljubila mladoženjinu. Time bi pjerovi završili. Mlada se poslije gotovo cijeloga tjedna pripreme i slavlja vratila u svakodnevicu. Njezino novo selo brzo joj je, neslužbeno, promijenilo ime. Mnogu će cijeloga života zvati po selu iz kojeg je došla: Poljanka, Bjelavka, Miljačićka, Trnovačka, Čatićka, a neke će mlade iz istog sela zvati po njihovu prijašnjem prezimenu: Komšićka, Maroševka, Medjedovka…

Kad su bili pjerovi. i djeca bi došla na svoje. Pjerove sam i doživio samo kao dijete, ali sjećam se da su djeca tada imala više slobode. Kroz dva dana svatova smjeli smo izlaziti i po noći. Ispred kuće plačipijera s odraslima smo išli gledati svatove koji bi u rano jutro došli po mladu. Kad se razdanilo, fizički smo bili u školi, a mislima na pijeru. Vrativši se iz škole, bacali bismo svoje torbe u kuću, nešto malo pojeli i onda od svatova do svatova. Jedne godine u mom je selu, toga se dobro sjećam, bilo dvanaest pjerova. Trebalo je to sve obići i u pamćenje upisati. Redovito smo navečer morali biti u kući kada zazvoni Anđeo Gospodnji. Kako smo se igrali oko zvonika, znali smo vući zvonara za kaput da još ne zvoni kako bi se dulje igrali. Kad bi on potegao konopac od zvona, mi bismo se razbježali kućama kao da je bomba pala. Još zadihani odgovarali smo Kruh naš…, Sveta Marijo… itd., a u zagrijanoj kući kod zadnjih preporuka već bismo zakunjali. Kad su bili pjerovi, od ovoga smo bili oslobođeni. Prije polaska na večeru u svatove, mati bi nam strogo zaprijetila: “Samo nek’ vas ja vidim da dreljite na sofru kao da ste nečega željni!” Mi smo ipak dreljili na sve svatovske sofre, samo nismo na onu za kojom je mati sjedila. Uvijek je u selu bilo dobrih starih žena koje bi nam dale po komadić pite. “Hajte sad na prikuću”, rekle bi, a mi bismo ko mačke izletjeli van. Mačka nikada ne jede gdje joj se baci, nego se skloni ukraj. Tako smo se mi djeca častili lutajući po noći od pijera do pijera i dreljeći od sofre do sofre.

Tada nismo znali za pjevače, glumce i nogometaše, uzore smo birali u vlastitom selu. Naši su uzori bili momci. Osobito kad bi ašikovali. Tako smo kao djeca njih imitirali. Voljeli smo zadirkivati odrasle cure. Znali smo ih povlačiti za rukav kao da hoćemo s njima ašikovati. Neke su se s nama šalile, a neke su nas znale i otresti: Marš, mali, još se nisi ni oćutio. Oćuti se onda kad govoriš kao da te grlo boli, na boli te, kad ti se po licu pojave bubuljice i brčići. Zato smo sebi ćumurom crtali brčiće.

Onda su počela dolaziti neka druga vremena koja su pomela pjerove. Najprije se počelo vjenčavati u svako doba godine. Članovi svatovske družine ispadali su jedan po jedan. Kad su u modu došli ormari, kreveti i kanapei, komoru više nije mogao ponijeti konj, nego su je vukle volovske ili konjske zaprege. Sve je ovisilo o putovima. Tako je komordžija izgubio konja. Kad su se sela počela spuštati uz glavnu cestu Čatići – Sutjeska, svatove su vozili dva konja na širokim kolima s gumenim točkovima. Svi su oni sjedili na niskim klupama, pokrivenim ponjavama. Sve dovde su običaji i svatovska nošnja ostali isti. Onda je jedne svatove počelo voziti, preračunato, i po tisuću konja. Jedan svat je počeo upravljati s pedeset ili sto konja. Mlada je obukla bjelinu, a svatovi odijela s mašnama. Novi konji bili su nakićeni po haubi.

Onda je došao rat s etničkim čišćenjem i tzv. humanim preseljenjem. I globalizacija. Oni su sve pomeli. Stari iz vremena pjerova bi rekli: Jebem li im etničko čišćenje i humano preseljavanje i globalizaciju, dabil im jebem! Tad se psovalo kao kad se parmak prikiva za baskiju. Kad se ekser prikuje, onda se kavraiše. To ti znači dabil im.

Dok smo pretresali sjećanja na pjerove uz kâvu (s dugosilaznim naglaskom), J…., šireći i skupljajući ruke te istodobno podižući glavu prema plafonu kao da će zaustiti molitvu, s čuđenjem izusti:

– Prije je, boni, svadba bila velika trla. Sad sjedneš u limuzinu i u „Bubi“ te čeka sve gotovo.

Kad ona spomenu Bubu, ja se sjetih duge bijele američke limuzine koja se u Vitezu iznajmljuje i u kojoj se vozi mlada. Lani je bila parkirana prigodom jednog vjenčanja na parkiralištu ispod crkve. Bijela i uglancana, kao mlada. Sa šestorim vratima. Učinila mi se dulja od putničkog vagona. U sebi sam kao i stari iz vremena pjerova zaustio: ” … … dugu bijelu američku limuzinu, dabil … …!”  S bradom naslonjenom na vrhove prstiju, sklopljenih ruku, A.. uzdahnu:

– Jest se, brate, prije teško i živjelo! Radilo se od sunca do zvijezde, a, eto, opet se svukuda pjevalo.

J… odmahnu objema rukama pa će:

– Nismo tad za bolje znali.

– A ni za ono gore što imamo danas – doda A.

Nekad su cure pjevale: Moj dragane u daleku svijetu, / pošalji mi srce u paketu! Danas se pjeva, ali rijetko: Moj dragane iz daleka svijeta, / javi mi se preko interneta! Sve se to promijenilo za jedan nepun životni vijek. A, šta ćeš! Uvijek se nekako živjelo i uvijek se nekako pjevalo.

                                            Cajg