Piše: Anto Majstorović
U mome rodnom kraju, kao i u cijelom kršćanskom svijetu, Uskrs se sa velikim nestrpljenjem iščekuje iz više razloga. Prvo, zbog vjere da je Isus po svetom pismu uskrsnuo i time napravio svoje najveće čudo. Drugo, zbog poruke koju Uskrs sa sobom donosi, a to je simbolika rođenja i uskrsnuća u jednom. Zatim, dar koji čovjek tim činom uskrsnuća dobiva u amanet, a to je da se i mi obični smrtnici možemo radovati time da smo pozvani darivati i očekivati da darovani možemo biti. Ali na žalost, već odavno je veoma vidljivo da, čovjek sve više bježi od te svoje zadaće darivanja zatvarajući se u neki svoj svijet bez vjere i nade za povratak na pravi put. To se najbolje može da vidi u ovom našem “civiliziranom društvu”, kako su neke manje važne stvari puno bitnije od tih bar za vjernike veoma važnih djela i poruka. Primjera radi, sve više opada natalitet a raste mortalitet i kriminalitet, što poprima znakove zabrinutosti naročito u kršćanskom svijetu. Skoro niko više ne uočava da se time u budućnosti mogu prouzrokovati ogromni problemi u društvu. Opadanjem nataliteta čovjek se dovodi u situaciju da samom sebi ne priušti najveću radost u životu koja se doživi rođenjem dijeteta. Izgleda da današnji čovjek uopće nije svjestan da se sa tim darom ni jedan drugi, čak ni najskuplji dar, ne može uopće usporediti.
Uskrs je sreća za sve kršćanske vjernike i zbog toga jer otvara njihova srca koja se nesebično mogu međusobno izraziti darujući jedni drugima još ono malo ljubavi što je ostalo u njima. Uskrs otvara mogućnost da do tog izražaja mogu, kako bogati, tako isto i siromašni tako jednostavno doći, pa makar i tim simbolom života: jajetom. U mome kraju jaja se daruju svima, tj. ne samo djeci već i međusobno jedni drugima. A tu se ona daruju uglavnom ofarbana prirodnim bojama, najčešće u lukovini i ukrašavaju se detaljima travki i listova biljaka, a salgasom šaraju i tako dotjerana kao prave pravcate pisanice za oko i dušu odaju jedan pravi umjetnički dojam. Taj način farbanja i ukrašavanja jaja je bio svima veoma dostupan i nije iziskivalo dodatne troškove.
Danas se sve više koriste industrijske farbe i ljepljive sličice raznih veličina i poruka. Neprirodna jaja koja se kupuju samo zbog izgleda, zbog neke vještačke dekoracije, čime se prikazuje lažno bogatstvo i kič. Ovo ne bi smjelo utjecati na to da se ispustiti sa uma pravo značenje i poruke Uskrsa, tj. da je Uskrs najveći dar koji je čovjek ikada primio ili može da ga primi. Dakle, ta vrsta dara se u mom kraju prikazuje preko jednog običnog jajeta koje u sebi ima ogromnu i veoma jasnu simboliku Uskrsa.
Nije slučajno da je u katoličkoj vjeri jaje odabrano kao simbol Uskrsa. To trebamo posmatrati i zbog činjenice da je upravo u njemu spojeno puno toga, a prije svega rođenje i nakon života nada u uskrsnuće. Ali, zar i samim činom rodenja iz te jedne čvrste i nepropustive čaure u velika prostranstva života nema značenja uskrsnuća. Iz te čaure, odnosno jajeta rađaju se mnoge životinje, ptice, ribe i insekti, a bar u današnje vrijeme sasvim je jasno da i čovjekovo rođenje ima puno veze sa tim simbolom. Zbog svega ovog već navedenog i opće poznatog jaje nam omogućuje da se na najjednostavniji način možemo izraziti kao ljudi velikog srca i čistog duha.
Ako čovjek iz bilo kakvog razloga doprinese tome da se izgubi ta jednostavnost darivanja u nasem kraju kojom bi se onemogućuilo svima da mogu darovati i darovani biti, napravio bi sigurno veliki grijeh prema Bogu a time i samom sebi. Nadam se da smo mi mnogi svjesni toga da je čin darivanja jedan od najljepših ljudskih vrlina. Zbog svega toga i još puno drugih razloga moramo skupa raditi na tome da do tog izumiranja nikada ne dođe. Prisjetimo se na trenutak osjećaja koji doživimo na Uskrs kada primimo jaje ili ga nekom drugom darujemo? U tom trenutku, mnogi mi najvjerojatnije osjetimo da smo ljudi u kojima ima ljubavi, poštovanja prema drugima i želja da budemo poštovani. Zaista se pitam: zar može u tom jajetu da bude takva snaga koja nas čini toliko velikim i važnim? Sigurno da čovjek u tom trenutku osjeti da stvarno postoji, da nije zaboravljen i ostavljen u nekoj pustinji bez vode, kruha i nade za preživljavanje. Tu jednostavnost darivanja već odavno ne doživjeh, a naročito ne ovdje u takozvanom visokociviliziranom zapadnom svijetu, jer se ovdje sve kupuje i prodaje, pa izvolite ko ima, ima, ko nema nikom ništa. A ako i kod nas ovakvog darivanja ne bi bilo, dogodila bi se zaista jedna velika praznina u životu ljudi sa tog kraja . Naš čovjek bi takođe postajao sve više ono što nije, ili ne bi trebao da bude.
Mnoge lijepe stvari kao sto su rituali po kojima su neki narodi ili krajevi veoma prepoznatljivi su se na žalost negdje u vremenu izgubili. Neki od specifičnih rituala u nekim krajevima se još uvijek uspjevaju sačuvati od zaborava kao što je darivanje i tucanje uskrsnih jaja na Kraljevo Sutješkom kraju. Međuljudski, rodbinski i dobrosusjedski odnosi našem čovjeku još uvijek puno znače, a blagdani i blagdanski rituali im pružaju mogućnost potpunog izražaja na tom planu. Da je to doista tako može se najbolje baš na Uskrs među njima doživjeti. Prisjetimo se samo nekadašnjih lijepih dana pred Uskrs u Kr. Sutješkom kraju, kako su mladi do dugo u noć, stojeći ispred ogledala u svojim sobama, pripremali svečano ruho i nakit da bi se na uskršnji dan što ljepše i bogatije predstavili. Dan prije Uskrsa, tj. na takozvanu bijelu subotu nosilo se puno toga u crkvu na posvetu: jaja, sir, kruh, sol, kukuruz itd. u vjeri i nadi da nam Uskrs donese sto više, blagostanja, darova i ljubavi.
A kada napokon osvane taj uskršnji dan ne zna se tko je tada sretniji: djeca, mladež, odrasli ili ljudi poodmakle dobi. Mladeži, a naročito curama naseg Kr. Sutješkog kraja to uopće nije predstavljalo neke probleme da ustanu veoma rano, jer su se trebali na vrijeme opremiti i krenuti na svečano misno slavlje. Pored mise i molitve takođe je uvijek na taj dan bilo veoma bitno pokazati se u novom raskošu i sjaju. Prije njih su se ipak djeca uspjevala ranije da probude i sva razdragana užurbano pripremala svoje korpice za jaja sa kojima bi obilazila susjede i rodbinu.
Ipak, kao i u svim drugim posebnim prilikama prve su se budile naše majke, koje bi ugrijale kuću i brinule se da sve bude pospremljeno, ukrašeno i servirano na obiteljskom stolu. Tog uskrsnog jutra najbitnije je to da posvećenje bude prvo pripremljeno za kušnju sa čime po vjerovanju taj sveti dan treba da krene. I naši bi se očevi sa posebnim guštom uređivali za slavlje. Još i danas mi pred očima stoji slika kako bi se tog jutra, dok bi majka užurbano pripremala uskrsni doručak, moj otac na svoj način pripremao za taj dan. Sjedio bi on na malom stolićku a ispred njega lavor i stokrla, na kojoj je u sredini bilo ogledalo u obliku pravougaonika. Sa desne strane posuda sa sapunicom i u njoj četka za brijanje i aparat sa žiletom kojim bi brijao svoju oštru bradu. Sa lijeve strane malo veća čaša napunjena domaćom rakijom koju je sa posebnim užitkom pijuckao dok bi se brijao. Čini mi se da je uvijek za Uskrs bio posebno raspoložen i nikada tih jutara nisam primjetio na njemu onu roditeljsku ozbiljnost i strogoću kao običnim danima.
Naše bake i djedovi bi po svom usporenom ritmu bez nekih posebnih zadataka i obaveza obično kao i majke među prvima ustajali, nešto zbog navike a puno više zbog starosti i bolesti koje su ih sve više pritiskale. I oni bi se tog dana svečanije oblačili, sjedali prvi direktno za obiteljski sto i po našem starom lijepom običaju prije jela počimali glasno i jasno moliti Boga. Tog jutra ne samo odraslima već i djeci je molitva bila puno prisnija, prihvatljivija i ne bi im uopće bila monotona kao što to već zna djeci da bude.
Poslije uskrsnog doručka, lagano bi se razdvajali svak na svoju stranu: djeca u selo, mladež u Kr. Sutjesku na misu, roditelji u središte sela ili takođe na misu u svom mjestu ili u Sutjesku. Tog dana je sve tako svečano i lijepo, pa sve izgleda ljepše nego ikada prije. Isto kao što se priroda u tim proljetnim danima okiti bijelim beharom i proljetnim cvijećem, tako isto okićeno i predivno izgleda ta naša župa i u njoj razdragana lica mladeži u svom novom ruhu. A u Sutjesci ponovo sve uzavrije kao u kotlu, pjesma se razlije kotlinom i odjekujuje svud unaokolo. Na pijesku, između dućana i sutjeških kavana, uglavnom muškarci svih uzrasta tucaju se jaja. U tom zanimljivom natjecanju značajnu pažnju bi privlačilo kako se ocjenjuje tvrdoća jajeta, gdje su se mogle da zapaze razne tehnike procjene tvrdoće jajeta. Neki su jednostavno kuckanjem glavića (zasiljenog dijela jajeta) od prednje zube sa posebnim osjećajem procjenjivali koje bi jaje moglo da bude jače od drugog. Drugi bi radili isto tako, samo sto bi slobodnom rukom zatvarali uho i tako su se trudili osloboditi buke koja je bila oko njih i koncetrirati se samo na zvuk jajeta. U koliko ne bi bili potpuno sigurni u procjeni mijenjali bi ruku i zatvarali drugo uho kako bi bili što sigurniji u svojoj procjeni i odluci, a potom bi nastupalo nadmudrivanje ko će da udara a ko da drži jaje jer je pobjeda veoma bitna.
U toj igri nadmudrivanja ko udara a ko drži, pored takmičara uživali su i svi ostali okupljeni nervozno iščekujući rasplet. Takmičari bi se uglavnom nadmudrivali oko toga da onaj koji drži treba da ostavi malo više otvora od svoje šake kako bi onaj što udara mogao pravilno udariti u vršak jajeta. Dok bi se onaj koji drži obično žalio da onaj koji udara pokušava udariti u jaje malo sa strane gdje ono nije tako tvrdo kao na samom vrhu, pa bi se taj proces znao često ponavljati povlačenjem ruke dolje ili izmicanjem udarca na stranu. U koliko bi se dogodila nepravilnost ili prevara znalo je doci do velikih svađa pa čak i fizičkih obračuna jer je dobro poznato da su strasti kod nasih ljudi veoma izražajne, a pobjeda inperativ.
Na žalost i tu je se puno toga promjenilo, ali duh i snagu tog naroda izgleda ništa ne može ubiti. Jer i dan danas, uprkos činjenici da tu trenutno živi vrlo mali broj katolika, njeni preostali žitelji se brinu da se ovi lijepi uskrsni običaji ne zaborave. Organizirajući vec tradicionalno, svake godine takmičenje u razbijanju jaja, ili kako se kod nas popularno govorilo “tucanju jaja” daruju nam oni nešto što nas posebno veseli i nadahnjuje. Na tim takmičenjima na svu sreću učešće uzme veliki broj župljana sa domaćeg terena i iz inozemstva koji tih dana pristignu na župu. Pored toga oni nastoje još puno toga da sačuvaju od zaborava: kao što je naša karakteristična narodna nošnja, pjevanje izvornih pjesama uz tradicionalne glazbene instrumente i igranje kola. Sve u svemu tih dana je pravo zadovoljstvo naći se na tom mjestu, gdje se srce i duša istinski napune duhom i veseljem, a ujedno i jedan veliki razlog da se taj naš predivni kraj i običaji nikada ne zaborave.