Veliki broj vjernika, prijatelja, subraće došli su danas da izrazi posljednje zbogom fra Bernardinu. Sv. Misu zadušnicu predvodio je samostanskoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja uzoriti kradinal Vinko Puljić uz koncelebraciju fra Lovre Gavrana provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Zorana Jakovića sutješkog gvardijana te oko šezdeset svećenika.
Na prigodan ali i tradicionalan način, unutar franjevačke zajednice od fra Bernardina se oprostio u osobno ime, ali i u ime fratara sutješkog samostana i fratara samostanskog područja, gvardijan sutješkog samostana fra Zoran Jaković:
Draga rodbino i prijatelji pokojnog fra Bernardina, draga braćo franjevci, braćo i sestre!
Jučer je, 12. kolovoza 2014. zajedno s jutarnjim sunčevim zrakama ušla i smrt u redovničku sobu fra Bernardina Matića, nestora Franjevačke provincije Bosne srebrene i u njegovoj 93-ćoj godini života otvorila mu vrata u Vječnost. Za svoju smrt se fra Bernardin izdaleka pripravljao i dočekao ju je na njemu svojstvenom smirenošću, sabranošću i posve svjestan do zadnjeg časa. U pozadini takva držanja stajala je duboka vjera u uskrsnuće i fra Bernardinova istaknuta duhovna izgrađenost. Kad je osjetio da mu snage počinju malaksati zatražio je sakrament bolesničkog pomazanja iako nije prestao vršiti svakodnevne obveze koje je dragovoljno preuzeo. Redovito je otvarao i zatvarao crkvu, pripremao sve potrebito za svakodnevnu jutarnju misu, predvodio naše redovničke molitve, budno pazio na vrijeme zvonjenja kako radnim danima tako nedjeljom i blagdanima. Uvijek je bio na raspolaganju za sakrament svete ispovijedi. Naizgled sitni poslovi, ali valja znati da su oni bili svakodnevni i uvijek u točno vrijeme, a fra Bernardin ih nikada nije propustio. Takva ustrajnost i točnost je svjedočila njegovu zadivljujuću i primjernu samodisciplinu.
Fra Bernardin se rodio 25. studenog 1921. u selu Krčevine, župa Vijaka, od oca Ante i majke Agate-Jagode r. Ivić. Na krštenju je dobio ime Pavao. Osnovnu školu je završio u Vijaci od 1928-1932. Nižu i višu gimnaziju je pohađao u Visokom od 1932-1941. U okvir ovog obrazovanja je bio uključen i novicijat koji je obavio na Gorici-Livnu 1938-1939. Studij teologije je završio u Sarajevu od 1941-1945. Svečane redovničke zavjete je položio 1942. u Sarajevu, a za svećenika je zaređen u Mostaru 1945. Poslije ređenja je vršio službu župnog vikara u Tuzli od 1945-1947. U srpnju 1947. odlazi na redovito služenje vojne obveze gdje je obolio od tuberkuloze i vraćen je kao trajno nesposoban za vojsku. Od bolesti se oporavljao ovdje u Kraljevoj Sutjesci i u Gučoj Gori. Ta bolest je trajno ograničila njegove fizičke snage, ali ne i snagu duha. Poslije oporavka započinje razdoblje njegova odgojnog djelovanja. U Kraljevoj Sutjesci od srpnja 1948-1955. vrši službu pomoćnika meštra novaka, a od 1955-1961. službu prvog meštra. Od 1961-1968. vrši službu meštra bogoslova na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. U to vrijeme (1961-1964) postiže i licencijat iz teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Ljubljani i predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu Duhovnu teologiju, Crkvenu glazbu, te Moralnu i Pastoralnu teologiju sve do 1973. Službu gvardijana ovdje u Kraljevoj Sutjesci vrši od 1973-1976. Poslije svršenog gvardijanstva postaje upravitelj Gospina svetišta u Olovu do 1988., a poslije toga pomoćnik upravitelja istog svetišta do 1994. Od 1994-1996. boravi u samostanu u Visokom i u srpnju 1996. dolazi u ovaj samostan u kojem ostaje do svoje smrti.
Fra Bernardin je u više navrata bio član uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Dva puta je vršio službu definitora, prvi put od 1955-1958., a drugi put 1964-1967. Službu provincijskog vikara, provincijalova zamjenika, vrši od 1967-1973. Uživao je i povjerenje središnje uprave Franjevačkog reda u Rimu te je od 1965-1966. imenovan generalnim pohoditeljem Slovenske provincije.
Sve spomenute i zahtjevne obveze u Provinciji fra Bernardin je obavljao odgovorno, savjesno i predano. Zadnjih 18 godina koje je proveo u ovom samostanu u koji se vratio u poodmakloj dobi. Unatoč tome nije se prepuštao dokolici. Posvetio se pisanju povijesnih crtica o Kraljevoj Sutjesci i Gospinu svetištu u Olovu te o istaknutim franjevcima našega kraja. U 75-oj godini se počeo koristiti računalom te je tako računalno obradio naš samostanski Nekrologij, knjigu u koju se upisuju pokojni franjevci Provincije Bosne Srebrene. Napisao je i uvezao nedjeljne propovijedi za sva tri godišta iako ih nije izgovorio. Pozorno je pratio periodičnu teološku literaturu te nije gubio koraka za suvremenom teološkom mišlju. Kad više naočale nisu pomagale, služio se povećalom.
Fra Bernardin je bio izrazito glazbeno nadaren. Bio je zaljubljenik u orgulje. Nije samo na njima svirao već ih je brižno održavao i otklanjao kvarove. Također je opisao početke orgulja u našoj Provinciji. Posve istančana sluha, znao je za slabe orguljaše kazati: ne zna mu desnica što mu radi ljevica.
Uz sve kazano, kao i svaki čovjek, i fra Bernardin je imao svojstva po kojima ga pamtimo i prepoznajemo. Kod njega su to bile istaknuta pobožnost i duhovitost. Naizgled nespojiva svojstva, ali su ona itekako povezana.
Težište njegova duhovnog profila bila je ona kršćanska dimenzija koja se iskazuje kao vertikala. Odnos prema Bogu. To se očitovalo u njegovu odnosu prema sakralnim prostorima, obrednim i sakramentalnim činima, osobito sakramentu pomirenja i euharistije. Tu je do kraja bio vjeran odredbama Crkve i liturgijskim propisima. Nije to bio legalizam već vjernost i svijest da je njegovo poslanje u službi Crkve. Uz molitvu Crkve fra Bernardin je njegovao i privatnu molitvu. Provodio je vrijeme u razmatranju kako u Crkvi tako i prirodi. Ako bi ga netko iz bilo kojeg razloga tražio i nije ga našao u sobi, mjesta gdje ga je mogao naći bila su ili crkva ili njegovo osobni kutak u prirodi izvan samostanskog Gaja. Mi smo to mjesto u šali zvali Carceri, po mjestu gdje se sveti Franjo povlačio u osamu i razmatranje. Taj ambijent je fra Bernardin u poodmaklim godinama postupno uređivao i napravio svojevrsni sakralni prostor. Na stablima uz usku stazu su bili fiksirani meditativni tekstovi i križevi s brojevima postaja Puta križa koji su vodili do povišena mjesta gdje je fra Bernardin sjedio, čitao i meditirao. Na jednom bagremu je bio prikovan uokviren sljedeći latinski tekst. A serpentibus necesse est hic cavere/ sed etiam opus dest in mente hoc habere/ Ad Chistum qui mons est (Dn 2, 35) multo melius ascenditur asperas per semitas/ quam per vias pice munitas (Ovdje se treba čuvati zmija, ali treba imati na umu i ovo: bolje se uspinjemo Kristu koji je vrunac po hrapavim stazama nego po glatkim putovima). Fra Bernardinova duboka i iskrena pobožnost bila je preporuka za njegovu odgojnu službu koju je vršio 18 godina kao i za službu čuvara drevnog Gospina svetišta u Olovu gdje je također proveo 18 godina.
Iz fra Bernardinove pobožnosti izrastalo je i njegovo drugo svojstvo, njegova duhovitost. U društvu fra Bernardin nije spadao među one tipove od kojih se nije moglo doći do riječi. Također se nikada nije služio ispraznim riječima. On je bio pozorni slušatelj i pažljiv promatrač. S takvim stavom je znao nenametljivo izaći sa šalom koja je bila primjerena trenutku i temi razgovora. Nije sa svojim šalama istupao ako za njih nije stvoren kontekst. Bio je prava riznica šaljivih zgoda koje su nastajale u raznim prilikama i koje je on pohranjivao u svoje pamćenje koje ga nije napustilo ni u njegovoj 93-oj godini života.
Fra Bernardin nije bolovao od neke posve konkretne bolesti. Njegove su se snage jednostavno prirodnom zakonitošću trošile. S vremena na vrijeme ih je povraćao odgovarajućim lijekovima dr. Miroslav Spasojević i medicinska sestra Lidija Pezer kojima za sve to srdačno zahvaljujemo.
S fra Bernardinom odlazi fratar staroga kova, gasi se pamćenje na kojemu se moglo nadahnuti i iz kojega se moglo učiti. Otišao je tiho i neprimjetno kao što je i živio. On je znao kamo ide. Otišao je Gospodinu kojemu je služio, komu se molio i u koga se uzdao. Neka mu On daruje svoj vječni mir i neka mu bude milosrdni i dobri Otac. Počivao u miru Božjem. Amen!