Penjemo se raskvašenim putem prema groblju. Još jedna sahrana. Jučer su sahranjena tri poginula rudara u nesreći koja se dogodila u jami Begići, a danas sahranjujemo četvrtog – Miju Stojčića. Puno svijeta se polako penje prema groblju iznad sela. Dosta je i starih za koje ne bih vjerovala da mogu doći do groblja na brdu, ali idu polako – neki i sa štapom. Sigurno se ne bi uputili na takav put da je nešto drugo u pitanju, ali kad je ovolika žalost samo tako mogu pokazati da žele bar malo olakšati ovu tugu ako je podijele sa Stojčićima.
Sjetila sam se kad sam, nekako odmah nakon rata, pred našom sutješkom crkvom upoznala Mijinog oca Iliju. Tada je bila vijest, i to radosna, kad bismo čuli da se netko vratio u naša opustošena sela. Eto i u Ratanj se vraćaju! Tada smo još vjerovali da će nas biti više i da će naša sela opet oživjeti.
Poslije nekoliko godina opet lijepa vijest iz Ratnja: Ilija ženi sina Miju i sprema veliku svadbu. Godine su prolazile, rodilo se i dvoje unučadi, pa onda opet slavlje: Ilijin drugi sin slavi mladu misu. Opet će biti veselja u Ratnju.
A onda tuga. Dvoje staraca, Nikola i Marica, pretučeni u Ratnju. I ubrzo poslije i vijest da su preminuli od teških povreda. U vrijeme velikih poplava sahranjeni su na ovom istom groblju.
Živeći u ovom rudarskom kraju upamtila sam dosta nesreća koje su se desile u rudniku. Kao dijete sam znala naše tada starije žene koje su ostale udovice iz katastrofe 1934. godine. I ta riječ ”katastrofa” dugo se u mojoj dječijoj glavi vezala samo za nesreću u rudniku. 1965. sam bila u Kaknju u trenutku kad su rudničke sirene počele zavijati i onda muk i šapat- katastrofa u jami Orasi.
Sjećam se ispraćaja poginulih i niza mrtvačkih sanduka koje su poslije stavljali na kamione i vozili u njihova sela da ih pokopaju. S tim događajem se nekako završilo i moje djetinjstvo, a onda kasnije opet pogibije i sirene kola hitne pomoći, jurnjava policije i vatrogasaca prema Haljinićima i rudniku. I uvijek strepnja- koliko ih je stradalo? Svaki put su završavali nečiji životi, mijenjale se sudbine obitelji, ostajala djeca siročad.
Ali danas je nekako posebno teško. Selo srušeno u ratu, kuće zarasle u šikaru, pustoš. I eto jedina obitelj sa dvoje djece i trećim na putu ostaje bez hranitelja. Razmišljala sam koliko je ljubavi i snage trebalo pokojnom Miji da jedini od devetero Ilijine i Jelkine djece odluči doći i ostati u Ratnju, rađati i podizati djecu i biti sretan kad je dobio posao u jami. Kako će njegovi bez njega? Danas je Ratanj pun svijeta, a šta će biti sutra kad sve opusti? Nadam se da su njegovi sinovi toliko odrasli da će ga pamtiti i pričati o njemu i ovom nerođenom djetetu kad se rodi. Sjećat će se i pjesama koje ih je naučio pjevati uz svoju violinu i šargiju. Sjećat će se oca garavih i žuljevitih ruku, ali čista obraza. Zar to nije najvrijednije u ovakvom današnjem svijetu?
Vjerujući da Bog ima plan za svakog od nas, nadam se da će On dati snage njihovoj majci i obitelji da ih izvedu na pravi puti odgoje u čestite i poštene ljude kakvi su oduvijek živjeli na ovim prostorima.
Ukopni obredi završavaju i fra Zoran poziva rudare, Mijine kolege, da ponesu lijes. Gledam ih u čistim i novim radničkim odijelima i sa bijelim šljemovima na glavi. Samo tada nisu garavi kad sahranjuju svoje drugove. Oni će sutra opet u jamu, duboko pod zemlju, zaraditi kruh svojoj djeci. A je li ovdje ikada bilo drugačije?
Ispod nekih grobova rastu samonikle perunike. Izvadila sam jednu iz zemlje, ponijela je kući i posadila. Nadam se da će na proljeće procvjetati i sjećati me na Ratanj, na ovaj tužni dan, na sve moje ”garave” koji su oduvijek uz sutješku crkvu, bijele košulje i crne okruge, ova naša brda, Trstionicu, bili dio mog života i ovog kraja koji je Bog odredio da nam bude zavičaj i gdje smo jedino kod kuće.
Vjekoslava Tomić
