S ne malom nelagodom i ozbiljnim premišljanjem pišem ovaj osvrt i jedino stoga da ne odgovaram na pojedinačna pitanja upućena mi u osobnim susretima kao i telefonskim pozivima, a njima je povod poziv na nekoj internet stranici za „košenje“ aljinskog groblja na Ostrugnjači. „Slučaj Aljinići“ je veoma dobro poznat ne samo Aljinićanima i župljanima Kraljeve Sutjeske već i u cijeloj crkvenoj pokrajini Bosne i Hercegovine, osobito po etiketiranju: „župa u župi“ i „prkos župa“. Razdori koje je stvorilo njezino osnivanje i danas se osjete u Crkvi kao i nacionalnoj politici. Vrhbosanski nadbiskup je župu osnovao, a fratri su je uvijek osporavali zato što je njezino osnivanje temeljeno na krivim informacijama i zaobilaženju zakonske procedure. Najveći broj Aljinićana nije prihvatio novu župu i ostao je privržen drevnoj župi sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci. Ratni vihor nas je gotovo sve pomeo, ostavio je samo stari unutarnji razdor. Nikada ne bih osporavao i dovodio u pitanje da se svatko svojom slobodom, najvećim Božjim darom, opredijeli onako kako osobno osjeća, ali se jednako nikada neću miriti s raznim oblicima manipuliranja kako se to sada radi oko dovršenja kapele na groblju Ostrugnjača i održavanju groblja.
U Župi Kraljeva Sutjeska je stoljetna praksa da svako selo održava svoje groblje. Od vremena do vremena potičemo župljane na zahvalnost i poštovanje prema pokojnima uređujući ne samo njihove grobove, već i cijelo groblje. To je i danas uobičajeno u cijeloj župi Kraljeva Sutjeska. Do sada se sva naša groblja drže urednima i zadnje je što se u ostavljenom ili izgubljenom zavičaju zaboravlja.
Tako je bilo i s aljinskim grobljem Ostrugnjača. Sve do prije godinu dana, kad je već iznemogao, brigu za košenje groblja, vodio je prakanatur Anto (Antić) Mijač – Teševkin. Radio je to nenametljivo i samozatajno. Kako Rudnik Kakanj nikada nije ispunio svoju obvezu da prenošenjem groblja izgradi i kapelu, Samostan je pokrenuo njezinu nužnu izgradnju, doveo je pod krov i postavio prozore i vrata. Kad je Samostan pristupio dovršenju kapele, istina, s nedovoljnim novčanim iznosom, u međuvremenu se javio župnik župe Aljinići da bi sudjelovao u konačnim poslovima (vanjsko i unutarnje žbukanje, postavljanje podnih ploča) s polovicom potrebitoga novca. To je posve normalno jer Samostan nije imao ni zadnje primisli da uskrati korištenje kapele svima koji svoje pokojne pokopavaju na Ostrugnjači.
Mislim da Aljinićani još uvijek mogu uređivati svoje groblje samoorganiziranjem. Ako za to nisu sposobni, mogu odrediti doprinos svakom domaćinstvu koje boravi u selu. Po mom uvjerenju dovoljno bi bilo 10,00 KM po domaćinstvu godišnje jer košenje groblja ne iznosi više od 300,00 KM godišnje ukoliko bi se posao plaćao. Tako prikupljeni iznos od svih domaćinstava bio bi dovoljan za oba groblja: Ostrugnjaču i Ravne. Iseljeni župljani mogu pomagati sve druge radove na groblju preko svojih župnih ureda.
Svesvjetski poziv s internet stranice za košenje groblja na Ostrugnjači smatram čistim manipuliranjem pred dovršenje kapele oko čije izgradnje se najviše trudio Samostan. Samostan je također pokrenuo inicijativu za postavljanje drenaže oko groblja, koja istina nije dala velike rezultate jer je teško regulirati podzemne vode koje su posljedica poremećaja nastala iskopavanjem uglja, pa često pokojnike moramo polagati u vodu. Budući da sam i sam Aljinićanin, ne mogu a da ovom prilikom ne spomenem i manipuliranje postavljanjem umjetne trave na nogometnom igralištu kraj mjesnog doma koje se koristi jedino prigodom godišnjeg susreta Aljinićana. Da bi se zaštitila trava preusmjeren je prirodni tok potoka (Duboki potok) tako da svaka malo veća kiša plavi brojna dvorišta fekalijama koje su iz Kevilja svedene u Duboki potok. Za to nitko ne mari niti što poduzima.
Ovo su moje osobne informacije onima koji su me u susretima pitali ili u nedoumici zvali telefonom povodom objave „košenja groblja“. Odluku i realni sud ostavljam slobodi i prosudbi svakog pojedinca.