Obilježavanje 20-te godišnjice strijeljanja fojničkog gvardijana fra Nikice Miličevića i vikara fra Leona Migića (pogubljeni u svom samostanu u Fojnici, 13. studenoga 1993.)
odvijalo se u posebnom ozračju, ozračju spoznaje kako je Samostan Duha Svetoga na svom kapitulu potkraj ljeta donio odluku da zatraži od pravne države pronalaženje nalogodavaca ili nalogodavca ovoga teškog zločina. Poznato je, naime, kako je osam mjeseci nakon što su četvorica pripadnika 302. motorizirane brigade Armije BiH ubila fra Nikicu i fra Leona, pod pritiskom domaće i svjetske javnosti, u Sarajevu na brzinu organizirano suđenje, a Vojni sud je neposrednog izvršitelja Miralema Čengića osudio na 11, a pomagače i prikrivatelje toga zlodjela Nedima Zerdu, Semina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora. Nakon žalbe i Čengića i Okružnog vojnog tužiteljstva, Vrhovni sud BiH povisio je kaznu prvooptuženom na 15 godina zatvora. Ubojica Čengić, međutim, pomilovan je tri puta od strane Alije Izetbegovića, a jednom je to isto učinio i Ejup Ganić, te je osuđenik odležao manje od polovice zatvorske kazne, u zatvoru poluotvorenog tipa u Sarajevu. Sve je to godinama mučilo samostansku zajednicu u Fojnici, koji su očekivali da će pravna država pronaći nalogodavca ovoga zločina.
Mnogo činjenica ide u prilog takvom mišljenju, a presudna je bila 2010. godina, kada je u samostan Duha Svetoga došao bivši zapovjednik 302. motorizirane brigade Armije BiH Hasib Mušinbegović, ispričati se franjevcima za taj zločin, ali je isto tako u razgovoru s novinarkom Večernjeg lista Anom Popović rekao kako su četvorica pripadnika njegove postrojbe toga dana, 13. 11. 1993., bili izuzeti iz njegova zapovjedništva. Od tog trenutka gvardijanu fra Nikici Vujici i ostaloj subraći, a među njima je i fra Tomislav Trogrlić Šitum, jedini živi očevidac zlodjela, bilo jasno kako se nešto mora poduzimati. Kako su sudsku dokumentaciju franjevci dobili tek u kolovozu ove godine i nakon detaljnog uvida u nju, donesene je odluka i podnesen zahtjev nadležnim institucijama Države BiH za ponovno otvaranje slučaja.
Već je prošlo dvadeset godina, a nalogodavac ubojstva fratara ostaje nepoznat? Detaljnim uvidom u ovaj krivični predmet jasno je, međutim, da gore spomenuti sudovi nisu utvrdili pravu istinu. Nisu utvrdili niti prave razloge, motive i pobude zbog kojih je ubojica na tako svirep, surov i nedoličan način u prostorijama samostana strijeljao gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića, koji su tada obnašali službu Uprave Samostana u Fojnici. Jasno je također da je u procesuiranju vojni tužilac ubojicu i ratnog zločinca Miralema Čengića stavio u najbolji mogući krivično-pravni položaj i tako vješto izbjegao jedino moguću pravnu kvalifikaciju za ovaj zločinački čin, a to je: krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Niti jednom riječju tužilac ne donosi mogućnost da je netko ovaj ratni zločin planirao i naredio, što fojnički fratri smatraju velikim propustom. I dalje se pitaju: Kako to da su ubijeni baš fratri koji su tada obnašali službu Uprave Samostana (gvardijan i vikar), a pošteđeni su ostali fratri, od kojih je jedan bio neposredni očevidac? Zar se može vjerovati da je Uprava Samostana slučajno likvidirana? Jasno je da se u procesuiranju na gore spomenutim sudovima moralo dati mogućnost da postoji nalogodavac ubojstva fratara našega Samostana, što je u konkretnom slučaju izostalo. Fratrima nije nam jasno zašto su ubojica Miralem Čengić i ostali privedeni tek četiri mjeseca nakon počinjenja teškog zločina? Zašto se toliko čekalo? Zašto se samo nekoliko mjeseci nakon presude, ubojici dalo čak tri pomilovanja, i nakon četvrtog pomilovanja, ubojica je već bio na slobodi? Sve ovo ukazuje na opravdanu sumnju da je procesuiranje ubojice i ostalih sudionika bila samo dobro izrežirana predstava kako bi se zapravo javnosti skrenula pozornost s prave istine i kako bi se prikrili pravi zločinci, tj. oni koji su ovaj zločin planirali i naredili. Zbog toga fojnički fratri zahtijevaju od nadležnih institucija Države BiH pokretanje istražnih radnji i pronalaženje nalogodavca ubojstva fratara u Samostanu Fojnica, 13. 11. 1993. godine. Nisu zadovoljni procesuiranjem gore navedenih sudova i traže da se sudski proces u ovom slučaju obnovi, gdje bi se nepristrano pristupilo činjenicama i gdje bi se ispitali svi oni koji su imali motiv da likvidiraju cijelu Upravu Samostana u Fojnici, da ubiju miroljubive fratre Samostana u Fojnici.
To je, dakako, prvi korak na teškom putu dokazivanja teze o postojanju nalogodavaca, ali nitko i ne očekuje kako će se preko noći dogoditi čudo pa će se brzo otkriti tko su i zašto naredili ubojstvo dvojice fratara koji su se tako zdušno zalagali za mir u Fojnici, i koji su humanitarno pomagali sve stanovnike, osobito bošnjačke izbjeglice koje su u Fojnicu stizali iz različitih krajeva Bosne još 1992. Godine, posebno iz Podrinja. Upravo to je izgleda bio njihov “grijeh”, uz činjenicu da nisu željeli napustiti Samostan kada je početkom srpnja 1993. Armija BiH zauzela Fojnicu i kada se hrvatski narod morao povući i napustiti svoje domove. To i mnoge druge stvari dokumentarno su opisane u knjizi “Pucnji u fratre”, autora Zorana Oroza, koja je u samostanskoj crkvi predstavljena 12. studenoga u okviru dvodnevnog programa obilježavanja 20-te godišnjice ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića.
Brojne okupljene goste iz političkog, gospodarskog, kulturnog i javnog života BiH, pozdravio je gvardijan fra Nikica Vujica koji je u prigodnom slovu podsjetio na život i djelovanje dvojice ubijene subraće, a osobito je podvukao njihovo mirotvorstvo, plemenitost, dobrotu i njihovu ljubav prema domovini BiH. Potom su knjigu “Pucnji u fratre” predstavili publicista iz Kreševa Milo Jukić i župnik župe Dolac fra Zoran Livančić. Obojica su naglasila kako je njezina najveća vrijednost to što je autor uspio isključiti osobne emocije i dokumentaristički predstaviti brojne činjenice vezane za život i djelovanje pogubljenih franjevaca i u predratnom kao i u ratnom razdoblju. Zadnji dio knjige odnosi se na suđenje ubojici i pomagačima te na otvoren upit, hoće li se doznato tko su naredbodavci. U sličnom tonu je koncipiran i dokumentarni film Televizije KISS iz Kiseljaka pod nazivom “Nepogubljena dobrota” koji je prikazan poslije predstavljanja knjige. Treba dodati kako je te prve večeri obilježavanja 20-te godišnjice ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića na svečanost došao i načelnik općine Fojnica Salkan Merdžanić koji se i obratio nazočnima te istaknuo kako su kroz povijest franjevci bili čuvari bosanskohercegovačke državnosti i kako mu je žao što to mora ponoviti i u prigodi kad se obilježava godišnjica ubojstva dvojice fojničkih fratara.
Na samu godišnjicu ubojstva, 13. studenoga, misno slavlje u spomen na žrtvu svoje subraće predvodio je provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran. Naglasio je kako su ubijeni fratri mučenici te obrazložio tezu time kako nisu ubijeni u borbi, niti od zalutalog metka, nego su pogubljeni u svojoj kući koju nisu željeli napustiti smatrajući kako će se i na taj način hrvatski narod poslije završetka ratnog ludila lakše odlučiti za povratak i kako će se lakše nositi s brojnim ratnim traumama. Tako je i bilo, podvukao je provincijal, to je jedan od plodova njihova mučeništva: većina Hrvata se vratila u Fojnicu, žive na svojoj pradjedovskoj zemlji i ne zaboravljaju svoje mučenike, fra Nikicu Miličevića i fra Leona Migića. I, naravno, žele saznati tko je naredio njihovu likvidaciju. To nikako ne isključuje vjerničku opredijeljenost za gradnju trajnog mira, rekao je fra Lovro Gavran, a to je proces koji zahtijeva strpljivost, širokogrudnost, opraštanje, uvažavanje drugih i drugačijih, te vjernost Kristovu Evandjelju. “Samo na taj način, ako svi budemo radili na sebi na ovim postulatima, postoji mogućnost za trajni mir i samo tako će se potvrditi Tertulijanova misao da je krv mučenika sjeme kršćanstva”, zaključio je provincijal Bosne Srebrene.
Nakon sv. Mise zadušnice za ubijene fratre u samostanskoj crkvi Duha Svetoga priređen je i koncert Pergolesija Stabat Mater u izvođenju glazbenika Narodnog pozorišta u Sarajevu. Nastupili su Komorni gudački orkestar BellArte, Alma Aganspahić, dirigentica, Katarina Kikić, sopran i Zana Sataniškovska, mezzosopran i ostali glazbenici. / Branka JUKIĆ