Čuvar samostanskoga povijesnoga i kulturnoga blaga, kako se i sam naziva, fra Stjepan Duvnjak, vjeruje kako iza razbojstva nad dvoje staraca koji su i umrli ne stoji smišljeno sredstvo u službi bilo koje ideologije. Fra Duvnjak potvrđuje da u Kaknju živi 1500 katolika i ukazuje na problem zapošljavanja mladih ljudi.
Nažalost, tragična smrt dvoje staraca u Ratnju jednostavno me prisilila zatražiti od Vas dojmove o tom strašnom zlodjelu. Je li doista u pitanju tek puko razbojstvo iz koristoljublja ili se ta neka vrsta frustracije i negativnoga naboja prema Hrvatima koji žele živjeti u svojim domovima i nigdje otići taložila kao posljedica jedne šire kampanje?
– Budući da živimo u nepravedno ustrojenoj državi, neuređenom i zatrovanom društvu, protkanom i isprepletenom etnonacionalističkim i etnokonfesionalnim ideologijama, svako nas zlodjelo najprije upućuje na ideološke motive kad je počinitelj prema osobnim predznacima iz jedne, a žrtva iz druge nacionalne skupine. Međutim, zločin je individualan i motive počinitelja može utvrditi samo sudsko vještačenje sa svojim mehanizmima. Naravno, ukoliko je ta časna ustanova oslobođena političkih i ideoloških pritisaka.
Osobno mislim i želim vjerovati da konkretno razbojstvo koje je povod ovom razgovoru – okrutno premlaćivanje dvoje staraca koje je završilo njihovom smrću – nije smišljeno i isplanirano sredstvo u službi bilo koje ideologije. Pri tome se ne smije zaboraviti da zatrovana društvena klima može sitne i krupne razbojnike u njihovim prvenstveno koristoljubivim kriminalnim djelima usmjeravati prema “onima koji nisu iz njihove skupine”, jer su takvi i redovito nezaštićeni. Riječ je o starijoj povratničkoj populaciji, slabo naseljenim selima i k tomu veoma udaljenim od policijske postaje. U takvom ozračju nije samo važno plediranje da pravne institucije djeluju promptno i objektivno, već da se opća javnost uči objektivnom sudu, a to znači da građanskom odvažnošću na sve moguće načine stane na stranu žrtve neovisno kojeg je ona predznaka. Pretpostavka za to je najprije takvo ponašanje u javnim i političkim institucijama i među njihovim dužnosnicima. Ne možemo očekivati kritičke stavove i odvažnost u osudi zlodjela od običnih ljudi kad ih kod odgovornih moraju utjerivati svakojaki svjetski emisari. U konkretnom slučaju valja istaknuti da se općinski načelnik postavio odgovorno i osobno se zauzeo za zbrinjavanje unesrećenih staraca. Odaslao je pozitivnu poruku i svojom prisutnošću na njihovom pokopu.
Imate li podatak koliko je Hrvata katolika ubijeno nakon rata na području Kraljeve Sutjeske? Koliko je od njih povratnika i je su li ta ubojstva rasvijetljena i sudski procesuirana?
– Nemojte se uvrijediti, ali ja u Vašem pitanju slutim, svjesno ili nesvjesno, očekivanje da podržim duboko ukorijenjeno viktimiziranje Hrvata Kraljeve Sutjeske i općenito Hrvata u BiH. S činjenicama se treba suočiti hrabro i razborito. Posve konkretno, meni nije poznato da je netko ubijen od hrvatskih povratnika na područje općine Kakanj. Međutim, od završetka sukoba na prostorima općine Kakanj u lipnju 1993. pa sve do 1995. događala su se u određenim intervalima ubojstva Hrvata koji su stalno ostali u svojim domovima. Jasno je da su ih Hrvati koji su se željeli vratiti doživljavali kao poruku da se ne vraćaju. Zato su znatniji povratci krenuli teko negdje od 1998., a osobito od 2000., kad se stanje počelo normalizirati. Do ovoga vremena na vrlo sofisticiran način su na snazi bile ideologije nacionalno čistog prostora i humanog preseljenja. To znači da oni koji su ostali nisu bili miljenici većinske lokalne vlasti zbog toga što nisu otišli niti tzv. vlastitog korpusa zato što su ostali. To dalje znači da je individualna odluka, neusklađena s tada vladajućim nacionalnim ideologijama, bila krajnje rizična. Arhitekti nacionalno čistog prostora i humanog preseljenja su se dobro snašli i brzo stali na svoje noge, a njihove žrtve su i danas razapete između pokušaja razumskog opravdanja vlastite sudbine i emotivne frustriranosti. Slogani: “Budala živi gdje se rodio, a pametan ide gdje mu je bolje” i “Bolje je sa ‘svojima’ nego s ‘njima’, pa makar bez ičega” sustavno su svirani u uši običnih i naivnih ljudi. Mnogi su prvi slogan shvatili doslovno pa su otišli u zemlje gdje mogu pristojno zaraditi svoj kruh, a tvorci slogana smatraju da ih nisu dobro razumjeli. No, mnogi su politički tako ‘istrenirani’ da sudbinu koju su im drugi odredili smatraju svojim izborom. I to najboljim. U tome ih utvrđuju i zločini koji se ovdje s vremena na vrijeme događaju, kao što je i ovaj zadnji.
Nekada je na području općine Kakanj živjelo oko 30 posto Hrvata od ukupno nekih 50 tisuća stanovnika. Jesu li danas brojke poražavajuće, koliko Hrvata sada živi na području Kaknja?
– Da budem iskren, ja Hrvate ne brojim. Mi vodimo statistiku o broju naših župljana. Od predratnih 12 tisuća sad ih je u župi 1500. Općinski, županijski i državni zavodi će objaviti točne podatke o broju Hrvata na temelju zadnjeg popisa.
Postoji li neka nada da bi se moglo još Hrvata vratiti svojim kućama, ima li zahtjeva i što ih u tome najviše priječi ili možda prepoznajete da neki krugovi to svjesno guše?
– Kaže se da nada zadnja umire. Mislim da su sigurnosne i administrativne zapreke povratku najvećim dijelom uklonjene. Povremene pljačke, krađe i provale u hrvatske kuće velikim se dijelom događaju zbog okolnosti o kojim sam već govorio. Međutim, danas je prava zapreka povratku teško ekonomsko i gospodarsko stanje. Uz to su kriteriji pri zapošljavanju još uvijek nepotizam te stranački i nacionalni predznak. Primjerice, 1994. na području naše župe je bilo oko 90 srednjoškolaca. Ne znam da se ijedan ovdje zaposlio poslije završene škole. K tomu ne treba isticati opće poznatu činjenicu da najveći broj mladih u BiH sanja o odlasku s onu stranu schegenske granice. Hrvati u tome prednjače.
Od čega i kako žive Hrvati u Kaknju, tko im pomaže, ako pomaže, i koji su najveći problemi?
– Hrvati u Kaknju žive kao i drugdje u BiH sa sličnom sudbinom. Stariji se uzdržavaju od svojih skromnih mirovina i dodatne pomoći od djece koja rade i žive po zemljama EU-a. Manji broj radi u općinskim poduzećima: Termoelektrana, Rudnik i Cementara, zatim nekolicina je zaposlena u policiji. Ostali ili su nezaposleni ili pokušavaju pronaći posao izvan BiH, većim dijelom obavljajući sezonske poslove na hrvatskom primorju.
Pouzdano znam da se osobno puno žrtvujete za “svoje” katolike, je li to uzaludna žrtva i ima li svećenstvo potporu političkih struktura, osobito hrvatskih dužnosnika?
– Osobno mislim da se svaka prava i iskrena žrtva isplati, iako u tome, moram priznati, nisam uvijek vjeran. Za to ću Bogu odgovarati. Svećenstvu nije potrebna potpora ni političkih struktura ni hrvatskih dužnosnika. Njihova je potpora potrebna ljudima, građanima. Da me se krivo ne shvati, ja ne omalovažavam i ne podcjenjujem rad političara. To nije manje zahtjevan i manje težak posao od svećeničkog, niti od bilo kojeg drugog, ako se odgovorno vrši i ako za njega postoje potrebite intelektualne i stručne pretpostavke. Mislim da je najbolja uzajamna pomoć svećenika i ‘dužnosnika’ kad su i jedni i drugi vjerni i odani svojim obvezama. No kod nas nije rijedak slučaj da bi političari rado govorili misu, a svećenici vodili stranku.
‘Svaki pojedinačno smo u pravu, a svi skupa imamo krivo’
Kazao je pokojni provincijal fra Jozo Markušić: “Tko izda Bosnu, izdao je svoju dušu“, pa, fra Stjepane, tko su te elite i pojedinci koji danas izdaju ili ‘prodaju’ Bosnu, Kraljevu Sutjesku?
– Vaše pitanje mi povlači iz sjećanja jednu misao iz romana Roberta Musila, Čovjek bez svojstava. Djelo sam čitao još kao student. Na jednom mjestu, govorim po sjećanju, stoji ovako: svaki pojedinačno smo u pravu, a svi skupa imamo krivo. Svi smo odgovorni. I ovo je naslov jedne knjige. Nepopravljiva je zabluda učinjena kad nam je ponuđena zemlja izvan vlastite i kad nam je autohtona kultura frizirana po jednom uskom modelu. Čini mi se da je u tome fra Jozo Markušić ugledao veliku opasnost. Oni koji su iz Bosne upozoravali na nju žigosani su na sve moguće načine. Nisu pošteđeni ni danas.
Povijesno-kulturno blago
Vi ste kustos sutješkoga muzeja. Možete li u najkraćem podsjetiti na povijest K. Sutjeske?
– Pravo govoreći, ja nisam kustos. Za to nemam potrebnu izobrazbu niti mi je taj naslov dodijelila relevantna institucija. U ime naše redovničke zajednice zadužen sam paziti na samostansko povijesno i kulturno blago i predstavljati ga posjetiteljima. To činim tako što ono na što ukazujem stavljam u povijesni kontekst ponajprije franjevačke provincije Bosne Srebrene i opće povijesti Bosne i Hercegovine. Na taj način se odužujem našim vrijednim ujacima (ili ako hoćete daidžama kako nam se rugaju) koji su sve to namicali u teškim i uvijek nepovoljnim okolnostima. Važnost sutješkog samostana se ogleda u tome što zajedno sa samostanima u Fojnici i Kreševu djeluje kontinuirano od osnutka do danas. Budući da su u vrijeme bečkih ratova (1683.-1699.) brojni samostani u Bosni razoreni, spaljeni i napuštani, ova tri samostana su ostala jedina duhovna, kulturna i prosvjetna središta katolika u Bosni i Hercegovini. To i povijesno-kulturno blago koje čuvaju daje im veliku važnost kako za provinciju Bosnu Srebrenu, tako i za Crkvu u Bosni i Hercegovini i opću kulturu BiH.
Razgovarao: A. Mrkonjić