Navršila se gotovo godina dana otkako su nakon brutalnog premlaćivanja preminuli Nikola i Marica Crepulja iz sela Ratanj. Bio je to zločin koji se dogodio u noći s 21. na 22. travnja i koji je konsternirao ne samo župljane župe Kraljeva Sutjeska nego i širu javnost. Osvrćući se tada na to zlodjelo i na brojna druga napisao sam na ovom Portalu: „Kriminalci često ne budu otkriveni, a za one koji se pronađu sudski proces je dugotrajan i na kraju završava s oslobađajućom presudom ili minimalnom kaznom. Kad same žrtve prepoznaju i prijave zločinca, onda policija redovito reagira uobičajenom frazom: ‘ah znamo mi njega i imamo njegov ogromni dosje’. Mnogi slučajevi na svemu tome i ostanu.“ Ovo sam napisao na temelju iskustava i svjedočenja brojnih žrtava čestih provala u kuće i otuđenja imovine mahom starijih i nemoćnih župljana župe Kraljeva Sutjeska. Policija je veoma brzo pronašla i privela počinitelja brutalnog nasilja nad Nikolom i Maricom Crepuljom. Uhićeni Arnes Delić je priznao policiji zločin i zbog toga je bio pritvoren. Međutim, kantonalni sud u Zenici nije našao dovoljno dokaza za njegovu osudu i donio je oslobađajuću presudu. Ovakva presuda je izazvala jednako zaprepaštenje i zebnju kao i izvršeni zločin.
Znamo da živimo u neuređenom i podijeljenom društvu. Naše tragične podjele ne prolaze samo između entiteta i naroda. Sve je dublji i nepremostiv jaz između bogatih i siromašnih, moćnih i zaštićenih s jedne strane te nemoćnih i posve zanemarenih s druge strane. Kod nas je neotuđivo ljudsko dostojanstvo postalo privilegij. Uživaju ga samo oni koji imaju vlast, moć i novac. Mediji nas svakodnevno bombardiraju konstatacijama o sprezi između politike, moći i sudstva. Zato živimo i prakticiramo nacističko-fašistički mentalitet po kojem hendikepirani i slabi i ne trebaju živjeti. Takvi su bili Nikola i Marica Crepulja: stari i hendikepirani. Po našoj sudskoj praksi i vladalačkom mentalitetu i nisu trebali živjeti. Praktična empatija i pravednost moćnih za takve je luksuz.
Teško je nekome tko se ne razumije u sudsku proceduru utvrditi propuste koji su se dogodili na liniji istraga – tužiteljstvo- sudstvo. Međutim, ne može se oteti dojmu da je donesena presuda u slučaju premlaćivanja i smrti Nikole i Marice Crepulja izraz odnosa moći i nemoći. Nitko nije ostao poslije Nikoline i Maričine smrti koji bi mogao inzistirati na rasvjetljavanju njihova slučaja. Nije bilo nikoga tko bi mogao platiti kvalitetna odvjetnika koji bi se stručno i zauzeto posvetio predmetu. Iza Nikole je ostala jedina sestra, nemoćna i uboga starica, a iza Marice siromašna kćerka koja jedva preživljava. Iza optuženika je stajala traljava istraga, tužilaštvo i sudstvo i stanovita moć, sudeći prema vijestima koje kruže. Kome pripadaju Nikola i Marica? Kao siromasi Bogu sigurno, jer on voli siromahe. Njegov sud je konačan. No Božja pravda koja se očituje kroz savjest, etičnost i zakonsku pravdu mora biti u temeljima svakoga društva koje se može zvati društvom bez bilo kojih religioznih i konfesionalnih predznaka. Bez toga se ono pretvara u zvjerinjak. Već je odavno poznato i sto puta kazano da je mjera demokracije odnos prema najmanjima i najslabijima. To je i prava mjera dostojanstva i ugleda svake vlasti, sudske posve razumljivo. Možda nekome nisu bile dovoljne dvije žrtve slabih i nemoćnih na tužiteljsko-sudskom žrtveniku, pa da se počinitelj osudi. Nažalost mi smo se navikli na frazu: „znamo mi njega, imamo njegov ogromni dosje“. Iz ove kaljuže na onaj svijet možemo poručiti dragim pokojnima Nikoli i Marici: potreseni smo, žalosni smo, protestiramo, ali se ne predajemo strahu. Vaš vječni mir ne ovisi o presudi Kantonalnog suda u Zenici.
Stjepan Duvnjak