piše Dario Topić / fotografije: Dario Topić
U mjestu u kojem je stolovala kraljica Katarina, posljednja bosanska kraljica, a tamošnji samostan čuva šest stoljeća dugu povijest i baštinu, svećenici i malobrojni povratnici ne odustaju od rodnog kraja.
Lipanjska žega nemilosrdno prži sve pod sobom. Dug je put od Zagreba, gotovo četiri stotine kilometara je preda mnom, još i granica – nikad ne znaš koliko ćeš čekati – ponavljam si dok polazim na sve samo ne običan novinarski zadatak. Živjeti u samostanu ili bolje rečeno, doživjeti samostan, provesti ondje nekoliko dana i vratiti se s reportažom. Uzbudljivo, zar ne? Gledam slike, zamišljam scene iz dokumentaraca, svi strogi, zidovi bremeniti poviješću, tišina i stroga pravila. Imam tremu. Oh, koliko sam samo pogriješio u toj procjeni…
Cesta je ravna, vodi me kroz Posavinu, prelazim granicu, jedan entitet, drugi kanton, RS pa Federacija, autocesta nastaje pa nestaje, čuveni koridor VC bori se već desetljećima ne bi li pokorio dolinu rijeke Bosne, ali ne da se Bosna, vijuga baš kao i cesta od Doboja kroz Žepče prema Zenici… Ostavljam dimnjake čuvene željezare dok se opet penjem na autocestu koja me vodi mome odredištu. Silazim u Kaknju, rudarskom gradu, cesta postaje uža, skrećem, još uža… vozim dalje. Naposljetku, kroz tjesnace – sutjeske, između brda stižem u posebnu, Kraljevu Sutjesku.
Dolazim do franjevačkog samostana gdje me dočekuje gvardijan fra Bono Tomić. Rođen u nedalekom Kaknju, točnije selu Čatići, život i poslanje vodili su ga cijelom Bosnom, a sada je tu, u svojoj rodnoj župi. “Hajde, ručak se hladi” govori dok već jurimo dugačkim hodnikom i ulazimo u blagovaonicu, kad ono – policija!
Samostan u Kraljevoj Sutjesci podignut je još u 14. stoljeću, a u blizini se nalaze i ostaci kraljevskog dvora jer je tu bilo sjedište političke moći srednjovjekovne Bosne
”Ja sam Ivo”, izgovara policajac dok su mi nad glavom upitnici. Ivo čuva samostan, štoviše policija ga čuva 24 sata dnevno sedam dana u tjednu. Isprva me to malo rastužuje, zašto bi jedno ovako prekrasno i mirno mjesto trebali čuvati ljudi u uniformi? I za to, naravno, postoji razlog, no tek ću kasnije shvatiti da “čuvati” ne znači samo paziti da netko nešto ne otuđi. Ovdje, u ovom malenom mjestu, čuvati znači i spasiti od zaborava – baštiniti. Upravo to radi i Ivo, koji i izvan službe pomaže u svakom aspektu rada ovog velikog, ali i najstarijeg samostana, podignutog još u 14. stoljeću. Za stolom je i Filip, mladić iz Zagreba koji je ovdje došao u posjet za vikend, no on se pretvorio u boravak koji traje već dvadeset i peti dan, jer je ovdje pronašao mir i neku posebnu energiju.
Vrijeme ovdje drukčije teče. Nakon ručka doba je odmora, red i raspored ovdje su bitni. Pod prozorom moje samostanske sobe žubori, ustvari više šušti rijeka Trstionica koja krči put među stijenama i nadglasava samostansku tišinu jer ovo je mjesto veliko, ali prazno. Pamti samostan nekoć i do pedeset pa čak i stotinu fratara, bile su tu i časne sestre. Sada su ovdje fra Bono, još dvojica fratara, Ivo i Filip. Metafora je to, ali i doslovna preslika demografske tragedije koja je pogodila ovaj kraj pa je od negdašnjih, predratnih 12 i pol tisuća župljana danas ovdje njih tek 750. Žive u selima i zaseocima, prema kojima krećemo terencem. Pitam se zašto tako velik automobil, ali odgovor će ubrzo stići. Župa se ne sastoji samo od samostana i crkve. Raširena je po brdima, kroz desetke zaseoka u kojima danas živi tek nekolicina ljudi. Prva postaja je Ratanj. Dok vozimo, fra Bono gotovo uz svaku kuću spominje neku informaciju. Zna tko danas živi ovdje, tko dolazi samo ljeti iz Njemačke ili Švicarske, a tko je posljednjih godina obnovio kuću. Ne govori o brojkama nego o ljudima. Svako ime za njega ima svoju priču.
U Ratnju nas dočekuju Kata i Ivica Jozanović. U dvorištu nema velikih riječi ni osjećaja da smo došli raditi intervju. Dočekuju nas kao goste. Kata iznosi breskve koje su stigle iz Hercegovine, sjedamo u hlad i kreće razgovor o svakodnevnim stvarima. Tek kasnije vraća se na ono o čemu najradije ne bi govorili.
Kata i Ivica Jozanović, povratnici u Ratnju, stoje ispred kuće koju su vlastitim rukama uredili, a koja je bila uništena “kabrio-kuća”
Rat. Ne dramatiziraju. Ne podižu glas. Rečenice su kratke, kao da su ih tijekom godina ispričali već nebrojeno puta. “Mi smo otišli devedeset treće. Najprije u Vareš. Onda autobusima prema Čapljini. Četiri dana smo putovali”, prisjeća se Ivica. Nakon toga Njemačka. Pa povratak. Ali ne kući. “Došli smo u Drvar. Kuća nije imala ni vrata ni prozora. Sve je trebalo iznova napraviti.” Rat u ovom području Kraljeve Sutjeske i okolnih sela nije trajao dugo, ako se to za rat uopće može reći, ali bio je brutalan. Palež, napadi i naposljetku egzodus stanovništva započeli su 13. lipnja 1993., baš na Svetog Antu. Nakon što je Armija BiH zauzela Kraljevu Sutjesku i okolna sela, većina stanovništva je izbjegla.
Povratak se ne događa u velikim valovima. Obnovi se jedna kuća. Netko počne dolaziti vikendom. Kata i Ivica Jozanović: “Zašto smo se vratili? Vuče nas svoje.”
Priča bez patetike zvuči još teže. Ne nabrajaju što su izgubili, nego što su morali ponovno napraviti da bi obitelj mogla živjeti. Prisjećaju se kako su mijenjali mjesta, kuće i gradove. Jedno vrijeme bili su razdvojeni. Danas imaju kuću i u Hercegovini. Mogli su ondje ostati. Pitam ih zašto su se vratili. Odgovor stiže gotovo bez razmišljanja. “Vuče svoje.” Dvije riječi. Dovoljne da objasne nešto što se teško može objasniti statistikama. Rat ih je odveo na različite strane. Život im je više puta krenuo ispočetka. Danas su ponovno u Ratnju. Ne govore o velikom povratku. Ne predstavljaju sebe kao junake. Razgovor vrlo brzo ponovno skreće na vrt, susjede i selo. Kažu kako tijekom ljeta bude življe kada dođu djeca i unuci iz dijaspore. Većina je u Njemačkoj, Švicarskoj ili Hrvatskoj. Tada se otvore kuće koje ostatak godine stoje zaključane.
Fra Bono razgovor sluša sa strane. Povremeno nešto nadoda ili podsjeti na nekoga tko se također vratio. “Povratak se ne događa u velikim valovima. Događa se polako. Obnovi se jedna kuća. Netko počne dolaziti vikendom. Netko u mirovini odluči više vremena provoditi u rodnom selu. Brojke možda i dalje izgledaju loše, ali iza svake obnovljene kuće stoji jedna obitelj koja nije prekinula vezu sa svojim krajem.” Zato stalno ponavlja isti apel. “Nemojte prodavati svoju zemlju. Ako se danas ne možete vratiti, ostavite mogućnost svojoj djeci ili unucima. Jednom kada prodate, više nema povratka.”
Razrušena, spaljena i napuštena kuća u Ratnju iz koje već rastu stabla
Iz Ratnja nastavljamo dalje, no ubrzo završava asfalt. Na početku makadama stoji prometni znak koji obavještava da je riječ o “putu od regionalnog značaja”, što je recimo ekvivalent županijskoj cesti. Teško je ne primijetiti ironiju. Prometnica, ako se to tako može nazvati, puna je rupa i kamenja, a vožnja je spora već nakon prvih nekoliko stotina metara. Fra Bono upravo će ovu cestu kasnije izdvojiti kao najbolji primjer odnosa institucija prema ovome kraju.
”Kako će se ljudi vratiti ako nemaju put? Put je prvi uvjet života.” To nije samo kritika loše infrastrukture. U nekoliko riječi sažima problem o kojem govori cijelo poslijepodne. Godinama se govori o povratku, a do pojedinih sela i dalje se dolazi cestom koja više nalikuje šumskom putu nego prometnici od regionalnog značaja. Što se više penjemo, kuća je sve manje.
Ponegdje se pojavi jedna obnovljena, pa nekoliko porušenih. Na nekim mjestima ostala je tek jedna kuća koja svjedoči da je ovdje nekoć postojalo selo. Neka su naselja ostala i bez table. Da njima ne prolazi fra Bono, koji i dalje zna svako prezime i svaku obitelj, gotovo da ne bi bilo traga da je ovdje ikada bilo života.
Kako se cesta uspinje prema vrhovima, pogled se otvara na brda obrasla šumom. Gotovo da nema kuće koja remeti krajolik. Da nema dalekovoda koji presijecaju obronke, lako bi se moglo pomisliti da se nalazimo u nekom zabačenom dijelu Alpa. Fra Bono se nasmije kada spomenem da me prizor podsjeća na Švicarsku. Kaže da to nije prvi put da netko povuče tu usporedbu. Možda upravo zato ne čudi što su mnogi ljudi iz ovoga kraja život nastavili upravo u Švicarskoj. Ondje su pronašli posao i sigurnost, ali gotovo svaka obitelj koju smo toga dana susreli ima nekoga tko se ljeti vraća u rodno selo. Kuće se tada nakratko otvore, dvorišta ponovno ožive, a sela barem na nekoliko tjedana dijelom vrate život koji su tijekom godine izgubila.
S obje strane ceste izmjenjuju se zarasla imanja, urušeni zidovi i tek pokoja kuća koja odaje da ovdje još netko živi. Nigdje nema gužve, nema traktora ni ljudi na cesti. Samo povremeno automobil uspori toliko da mora pažljivo prijeći preko većih kamenih izbočina. Fra Bono ne vozi u tišini. Gotovo svaki zavoj otvara novu priču. “Ovdje je nekad živjela ta i ta obitelj… Ovdje ih je bilo nekoliko… Ovdje više nema nikoga.”
Na jednom uglu pojavljuje se nova drvena kuća. Nekoliko zavoja dalje, ispred druge kuće, stoji miješalica. Miruje. Nema radnika, nema svježeg betona, ali sama njezina prisutnost govori dovoljno. Netko ovdje nešto obnavlja. U kraju u kojem su priče o odlascima postale gotovo svakodnevica, i takvi prizori postaju vijest.
”Nije sve izgubljeno”, kaže fra Bono. “Ljudi se ipak vraćaju. Netko obnovi kuću, netko dođe u mirovinu, netko ljeti dovodi djecu. Zato stalno govorim ljudima da ne prodaju svoje. Jednom kad prodaš, povratka više nema.”
Među prvim povratnicima u Ratan bili su Ilija i Jelka Stojčić. Dočekuju nas ispred kuće. Razgovor vrlo brzo odlazi u prošlost, ali ne zato što je oni nameću. Dovoljno je pitati kada su se vratili.
”Tridesetog kolovoza 1998.”, odgovara Ilija bez razmišljanja. Bio je, kaže, tri godine nakon završetka rata. “Sami smo došli.” Jelka ga odmah nadopunjuje. “Nije bilo nikoga.” Prisjećaju se kako su izgledali prvi dani. “Sve kuće bile su bez krova – kabrio-kuće.”
U njima su, govore, bile zatvarane ovce. Selo nije izgledalo kao mjesto u koje se ljudi vraćaju, nego kao mjesto iz kojeg je život odavno nestao. Ipak, ostali su.
Ilija i Jelka Stojčić, prvi poslijeratni povratnici u selo Ratanj, sjede u dvorištu kuće
Polako su obnavljali svoju kuću, uredili okućnicu. Na povratku prema Kraljevoj Sutjesci sunce je već nisko. Brda bacaju duge sjene preko doline. U tišini automobila ponovno prolazimo pokraj prekrasnih prizora prijetećih, a opet nekako pitomih domaćinskih brda. Na najvišim dijelovima puta jedini zvuk koji prekida tišinu jest puckanje dalekovoda na lipanjskoj vrućini. Kad se ponovno spuštamo prema samostanu, gotovo je pao mrak.
Nedjelja u župi Kraljeva Sutjeska počinje rano. Župa je razgranata, obuhvaća više sela i čak šest kapela, pa su nedjelje za fratre uvijek radne. Prva misa toga jutra služi se u Čatićima, rodnom selu fra Bone, nekoliko kilometara od Kaknja. Dok prilazimo kapeli, pogled mi neprestano bježi prema golemom dimnjaku i rashladnom tornju Termoelektrane Kakanj koji se nadvijaju iznad zvonika. Dvije slike ovoga kraja stoje gotovo jedna uz drugu – crkva i rudarski kraj koji je desetljećima hranio tisuće obitelji.
Ljudi polako pristižu na misu. Mnogi se međusobno poznaju cijeli život. Nakon završetka bogoslužja nitko se ne razilazi odmah. Ostaje se još nekoliko minuta ispred crkve, razmjenjuju se vijesti, raspituje za zdravlje i obitelj. U malim sredinama nedjeljna misa nije samo vjerski obred nego i mjesto susreta zajednice, na kojem srećemo i Maru, stariju gospođu, Boninu tetku, koja nam pokazuje prekrasnu narodnu nošnju ovoga kraja.
Baka Mara u narodnoj nošnji, snimljena uz suprugov grob na mjesnom groblju u Čatićima kraj Kaknja
Vraćamo se u Kraljevu Sutjesku dovoljno rano da prije mise u samostanskoj crkvi fra Bono predloži kratku šetnju. “Dođi da ti pokažem nešto”, kaže i vodi me nekoliko minuta od samostana, prema ostacima kraljevskog dvora. Na prvi pogled teško je povjerovati da se upravo ovdje nalazilo jedno od političkih središta srednjovjekovne Bosne. Od nekadašnjih banskih, a poslije kraljevskih dvora ostali su tek kameni ostaci i obrisi zidova, ali povijest ovoga mjesta daleko je veća od onoga što se danas vidi. Kraljeva Sutjeska bila je stolna rezidencija bosanskih vladara. Ovdje su stolovali banovi, a kasnije i kraljevi. Ovdje su boravili kralj Stjepan Tomaš i Katarina, posljednja bosanska kraljica koja će nakon osmanskog osvajanja izbjeći u Rim, gdje će i umrijeti, ostavivši Bosnu u amanet Svetoj Stolici ako njezina djeca ne prihvate kršćanstvo.
Ploča sa starim natpisom kraj samostana
Fra Bono o tome ne govori kao povjesničar koji nabraja datume. Dok stojimo među ostacima zidova, priča o tome da je upravo ovdje nekoć bilo političko središte Bosne. Nekoliko minuta hoda dalje nalazi se franjevački samostan. Ta blizina nije slučajna. Franjevci su stoljećima bili uz bosanske vladare, a nakon propasti kraljevstva ostali su gotovo jedini čuvari katoličke vjere i kulturne baštine u ovome dijelu Bosne.
FRA BONO: NAŠ JE ZADATAK BUDITI U LJUDIMA NADU DA SE OVDJE MOŽE ŽIVJETI I DA NE TREBA NAPUŠTATI OVAJ KRAJ
Pogled s ruševina seže prema okolnim brdima. Teško je pomiriti sliku današnjeg mirnog krajolika s činjenicom da su se upravo ovdje donosile odluke koje su određivale sudbinu Bosne u srednjem vijeku. Fra Bono usput pokazuje prema Bobovcu, kraljevskom gradu udaljenom svega nekoliko kilometara zračne linije. Dan prije vozili smo se tim krajem, a sada cijeli prostor dobiva novu dimenziju. Samostan, Bobovac i ostaci dvora tvore jedinstvenu povijesnu cjelinu.
Svečana misa u samostanskoj župi
U jedanaest sati ponovno se okupljaju vjernici, ovoga puta u samostanskoj crkvi svetog Ivana Krstitelja. Crkva se polako puni. Dolaze ljudi iz Kraljeve Sutjeske, okolnih sela, ali i oni koji su vikend proveli kod obitelji. Nedjeljno prijepodne između misa donijelo je možda i najtiši dio cijelog vikenda. Nakon jutarnjeg susreta s vjernicima u Čatićima i svečane mise u samostanu, ulazimo u prostorije u kojima se stoljećima ne čuvaju samo knjige i predmeti nego i pamćenje jednoga naroda.
Već pri prvom koraku osjeti se miris staroga papira i drveta. Police ispunjene knjigama prate zidove prostorije od poda do stropa. Ovdje nema užurbanosti ni osjećaja muzeja kroz koji se samo prolazi. Fra Bono zastaje gotovo kod svake police s knjigama i objašnjava kako su dospjele u Kraljevu Sutjesku.
Samostanska knjižnica koja čuva više od jedanaest tisuća knjiga od kojih su neke stare sedam stotina godina
Tek kasnije saznajem razmjere zbirke. Samostanska knjižnica čuva više od jedanaest tisuća knjiga. Među njima je trideset i jedna inkunabula, knjiga tiskanih prije 1501. godine, što ovu zbirku svrstava među najvrjednije u Bosni i Hercegovini. Tu su rukopisi pisani bosančicom, djela bosanskih franjevaca te rijetka izdanja iz 16., 17. i 18. stoljeća koja su stoljećima preživljavala ratove, požare i promjene država.
Brojke same po sebi malo znače. Ono što ostavlja dojam jest spoznaja da vam se pred očima nalaze knjige koje su starije od većine današnjih europskih država. Neke od njih nastajale su u vrijeme kada Bosansko Kraljevstvo još nije palo pod Osmanlije, a danas se i dalje čuvaju na istome mjestu. Iz knjižnice prelazimo u arhiv, možda i najvrjedniji dio samostana. Ondje se čuvaju matične knjige koje se vode još od 1641. godine, pa su to najstarije sačuvane matične knjige u Bosni i Hercegovini. Na njihovim požutjelim stranicama stoljećima su zapisivana krštenja, vjenčanja i smrti ljudi ovoga kraja. Arhiv čuva i oko tri i pol tisuće povijesnih isprava, među kojima je i darovnica ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina iz 1481.
Dok listam te stranice, ne mogu se ne sjetiti ljudi koje smo prethodnog dana susretali po Ratnju, Kopijarima i drugim selima. U tim su knjigama zapisana prezimena njihovih predaka. Ista ona koja fra Bono i danas spominje vozeći se od kuće do kuće. Ovdje se povijest ne doživljava kao nešto odvojeno od sadašnjosti. Ona je njezin nastavak.
Iz arhiva prelazimo u samostanski muzej. Dok su knjižnica i arhiv mjesta na kojima povijest živi kroz riječi i dokumente, ovdje ona dobiva oblik. U vitrinama se nalaze gotički kaleži, procesijski križevi, stare slike, misno ruho i liturgijski predmeti koji su stoljećima pristizali u Kraljevu Sutjesku iz različitih europskih radionica. Među njima su predmeti nastali još u 15. stoljeću, kada je Bosansko Kraljevstvo još postojalo, kao i vrijedne tkanine iz Italije, Francuske i s Orijenta koje svjedoče o tome koliko je ovaj samostan bio povezan s tadašnjim kulturnim i trgovačkim svijetom. Kraljeva Sutjeska tijekom stoljeća više je puta ostajala bez dijela svoje baštine. Samostan je gorio, bio rušen, obnavljan, ponovno opljačkan pa opet podignut. Ipak, svaki je naraštaj ostavio nešto iza sebe, dovoljno da se danas može pratiti gotovo neprekinuta povijest ovoga kraja.
Teško je pritom zaboraviti da se samostan prvi put spominje još 1385. Gotovo šest i pol stoljeća franjevci su ovdje prepisivali knjige, vodili matične knjige, prikupljali umjetnine i čuvali dokumente. Sve ono što smo prethodnoga dana slušali obilazeći sela – priče o obiteljima, prezimenima, povratku i odlasku – ovdje ima svoj pisani trag.
Dok izlazimo iz muzeja, pogled nam ponovno pada prema dvorištu samostana, uredno pokošenom i prošaranom tek mirisnim šarenim ružama. Za nekoliko sati ono će se ponovno ispuniti ljudima.
Predvečer počinje večernja misa, prvi dan trodnevnice uoči svetkovine svetoga Ivana Krstitelja, zaštitnika župe Kraljeva Sutjeska. U cijeloj se župi osjeća da se približava veliki dan u godini. Posla je mnogo, a u pripremama sudjeluju brojni župljani. Među njima su i Ivo, policajac iz Kraljeve Sutjeske, te Filip, koji ovih dana gotovo neprestano pomažu oko organizacije kako bi sve bilo spremno za proslavu. Nakon mise plato ispod samostana ponovno se pretvara u ono što smo u šali jednostavno nazvali – špica. Mjesto druženja i susreta.
Druženje nakon nedjeljne mise na “špici” u Kraljevoj Sutjesci
Tijekom ljeta u Kraljevu Sutjesku dolaze i oni koji ostatak godine žive u Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj pa se upravo ovakve večeri pretvaraju u susrete ljudi koji se možda neće ponovno vidjeti do idućega ljeta. Fra Bono prolazi od skupine do skupine. Ovdje kratko zastane, ondje odgovori na pitanje, negdje dogovori još poneki detalj oko župe.
Sunce je već odavno zašlo iza okolnih brda, ali dvorište je i dalje puno života. I upravo tada postaje jasnije zašto je teško razumjeti Kraljevu Sutjesku ako se promatra samo na temelju broja stanovnika ili statistike iseljavanja.
Da, sela su manja nego nekada. Mnoge kuće ostale su prazne. Mnogi su otišli trbuhom za kruhom. Ali ono što ovu župu i dalje drži na okupu nisu brojke, nego ljudi koji se, kad god mogu, vraćaju. I prekrasna, prekrasna priroda te poseban mir koji se teško može oslikati u stupcima ove reportaže.
Tijekom samo jednog dana prošli smo od rudarskih Čatića, preko ostataka kraljevskih dvora i samostana koji čuva stoljeća bosanske povijesti, do večernjeg okupljanja u samostanskom dvorištu. Sve je to stalo u nekoliko kilometara.
Možda je upravo zato fra Bono dan ranije, vozeći me kroz gotovo opustjela sela, bez puno razmišljanja rekao: “Ovo je srce Bosne”, i u prenesenom značenju, ali i doslovno, gledajući geografsku kartu.
Nakon dva dana provedena s njim, ta rečenica više ne zvuči kao pjesnička slika ni kao lokalni patriotizam. U Kraljevoj Sutjesci prošlost nije zatvorena između korica starih knjiga ni iza stakla muzejskih vitrina. Ona se nastavlja u ljudima koji i danas održavaju svoje kuće, dolaze na misu, uređuju samostansko dvorište, pripremaju blagdan svoga zaštitnika i, unatoč svemu što se ovdje događalo, ne dopuštaju da mjesto iz kojeg potječu postane samo fusnota u povijesnim knjigama. Žive u suživotu, donose nova iskustva u ovaj kraj i vjeruju u budućnost usprkos brojkama.
Tijekom tri dana pokazivao mi je gvardijan makadame, asfaltirane ceste koje iznenada završavaju, sela u kojima je nekada živjelo na stotine ljudi, kuće koje su obnovljene i one koje još čekaju nekoga da se vrati. Pokazao mi je samostan koji već više od šest stoljeća čuva knjige, arhiv i umjetnine, ali prije svega ljude koji mu se i danas vraćaju.
Na kraju se vraćamo slici stabla koje raste iz ruševine.
”Te srušene kuće znakovi su jednog vremena. Ali u tim ruševinama danas rastu stabla i ona doista predstavljaju život. Ja bih volio da se iznad tih srušenih kuća ponovno pojavi život. A život su ljudi.”
Govori kako franjevci ne mogu graditi ceste ni otvarati radna mjesta, ali mogu ljudima vraćati nadu.
”Mi kao fratri i svećenici moramo biti prethodnici, uzor i nadahnuće ovom narodu. Ljudi trebaju znati da nisu sami. Naš je zadatak buditi u ljudima nadu da se ovdje može živjeti i da ne treba napuštati ovaj kraj.”
Istodobno ne skriva da bez pomoći institucija budućnost neće biti jednostavna. Potrebna su ulaganja, bolja infrastruktura i veća briga za prostor u kojemu se, kako kaže, nalaze sami korijeni Bosne i Hercegovine. Ipak, razlog za optimizam vidi u ljudima. ”Ono što ste i sami vidjeli – ljudi koji se vraćaju, obnavljaju svoje kuće i ne odustaju od svoga mjesta – nama je franjevcima veliki poticaj. Svaka obnovljena kuća i svaki čovjek koji se vrati pokazuje da ovaj kraj nije otpisan.”
Onima koji danas žive daleko od Kraljeve Sutjeske poručuje da, ako se već ne mogu vratiti, ne zaborave odakle su potekli.
Na odlasku mi se ponovno vraća slika stabla koje raste iz urušene kuće. Simbol novog života, novog početk
