Piše: Vjekoslava Tomić
Oduvijek su mladi odlazili od kuće pokušavajući naći sreću negdje u svijetu. Odlazili su, sanjali o rodnom domu, vraćali se – neki samo da posjete roditelje, a neki zauvijek, uvidjevši da su preduboki korijeni koji su ih vezali za ovu našu ubogu zemlju i da se jednostavno nigdje drugdje ne mogu “primiti.”
Ovaj rat nam je posebno raspršio djecu na sve strane svijeta. Često nismo znali ni gdje su nam, a kad bi se javili, tražili smo po atlasu gradove gdje se nalaze i raspitivali se kako je ondje gdje nam djeca žive: kakve su zime, kakvi vjetrovi pušu, ima li kriminala itd. Tako su se i moja djeca našla na nekoliko kontinenata i u nekoliko država. Strepila sam i brojala dane do njihova povratka.
Kao i svaka muka, i ova naša ima kraj. Nadam se da je rat završio, putovi su se otvorili i počela su nam se djeca vraćati. Sa sobom su donosili ono što su stekli: znanje jezika, neke nove navike, sigurno i sjećanje na teške dane provedene u tuđini, sjećanja brižljivo čuvana od roditelja.
Kao i svaka majka, nastojala sam im skuhati sva naša jela koja su poželjeli, a tamo ih nije bilo. Redale su se pite, pogače, kore, kolači. Htjela sam da na svaki način osjete da su došli kući. Jedna kći mi je bila u Italiji. Jednoga je dana poželjela da nam skuha hranu koju je tamo najčešće jela. I tako smo toga dana za ručak imali makarone (oni to malo ljepše zovu – pasta). Gledala sam kako priprema jelo i začine koje stavlja. Jedan miris mi je bio dobro poznat. Zagledala sam se u bočicu suhe trave i sliku na njoj. Natpis je bio talijanski, ali lako sam prepoznala biljku. Bio je to bosiljak.
O Bože, ova djeca to stavljaju u makarone!
Meni se to tada učinilo kao oskvrnuće neke lijepe uspomene. Sjetila sam se babine sobe. Jednostavni i ubogi namještaj: krevet, sanduk za haljine i ništa više. Na zidu je bio križ, sveta slika i još jedna fotografija – zapravo okvir u kojem su bile poredane fotografije nekih meni nepoznatih ljudi: nekoliko vojnika u raznim uniformama – zavisno tko je vladao ovom zemljom, fotografije s nekih vjenčanja, prvoga sveca, kad su se moje tetke fotografirale u košuljama i gologlave na Veliku Gospu. Zapravo, to je bila povijest jedne obitelji. Možda baba i nije imala drugih slika. Većina je bila fotografirana u Sutjesci, a radio ih je majstor David. Iznad križa i iznad tih slika bili su zataknuti stručci osušenog bosioka. Uvijek su ondje stajali i davali neki poseban miris cijeloj sobi. Posebno se taj ugodni miris širio kad bi baba otvorila sanduk. I u sanduku među haljinama bilo je suhog bosioka.
Toga ljeta sam, nakon nekoliko godina izgjeglištva, došla u Sutjesku. Čim sam ugledala zvonike i prekrasni samostan, probudio se neki osjećaj radosti pomiješan s nekom strepnjom kao kad smo išli na prvu ispovijed smišljajući svoje dječje “grijehe.” Crkva je bila gotovo prazna, tek nekolko žena molilo je u tišini sjedeći u klupama. Stala sam kod posude sa svetom vodom i osjetila ugodnu glatkoću njezina mramora. Bože moj, jesam li stvarno došla kući?
Ispred mene u klupi sjedila je jedna starica. Držala je zatvoren molitvenik i na njemu stručak bosioka. Opet onaj dobro poznati miris. Učinilo mi se kao da vidim sutješku crkvu iz moga djetinjstva. Bila je puna, prepuna. Djevojke i žene ispunile bi cijelu lađu. Tada nije bilo ovoliko klupa. Svaka bi nosila prostjeraču i na njoj bi klečala. To je bio cijeli ritual. Prvo se prostre prostjerača, a onda u čistim bijelim čarapama se stane na nju i moli Pozdrav anđeoski.
Ja sam kao dijete bila opčinjena tim slikama, ljepotom i bogatstvom naše nošnje. Uvijek su me ponovno zadivljavale kere na okrugama, vezeni križevi na rukavima, boje i šare na prostjeračama, boje na ječermama. I sad svaki put kad vidim zajedno tamno crvenu i boju starog zlata, u očima su mi naše ječerme od kadife obrubljene zlatnim ukrasnim trakama. I sada je to za mene nenadmašiv sklad boja.
O onda taj miris – miris “kmisnih” haljina brižljivo čuvanih za taj dan. Bio je to miris naših sanduka, miris nastao od dunja, jabuka, bosioka – sve pomiješano u nešto posebno i neponovljivo.
Trgnula sam se i ponovno pogledala staračku, smežuranu ruku koja je držala grančicu bosioka. Učinilo mi se kao da vidim ruke svoje babe Marjanovke. Poželjela sam se sagnuti i poljubiti tu staru ruku, ali bila me sramota – i ja sam već baba. Samo sam rekla u sebi: “Hvala ti, Bože, ja sam stvarno došla kući.”
Dok sam bila daleko odavde, često sam se pitala što je to drugačije u ovom nebu, zraku, vodi, zemlji? Što je posebno što čini zavičaj? Kakvi su to lanci koji su nas privezali za ovo tlo?
Nisam nikada ni pomislila da to može biti i ovaj miris bosioka. Sad sam vidjela da nas i takva tanka i krhka nit može vezati za ovu zemlju. Moja djeca i dalje ovu travu koriste kao začin makaronima. Ja sam ga posijala u cvijetnjaku pred kućom. Nekoliko stručaka sam osušila i držim ih u svojoj sobi. Možda će se i mene moj unuk sjećati po ovom mirisu. Voljela bih to.
Objavljeno u Svjetlu riječi, Srpanj-kolovoz 1999